Nitko nije pisao o filmovima kao Roger Ebert. Rijetkima je na papir uspijevalo sprovesti svjetlucavu magiju velikog platna i posljedične osjetilne zupčanike, kao što je to činio možda i najveći filmski kritičar svih vremena. Ebertu filmovi nisu bili samo posao, on ih je asimilirao onom dječačkom, neiskvarenom energijom prvog boravka u kinu.
“Life Itself” (2014) Stevea Jamesa i izvršnog producenta Martina Scorsesea u život je legendarnog filmskog kritičara ušao točno pet mjeseci prije Amerikančeve smrti u travnju 2013. godine. Još jedan u nizu prisilnih boravaka u bolnici (rak štitnjače i žlijezde slinovnice, zbog kojih mu je odstranjen dio čeljusti) vjerojatno je samo ubrzao proces realizacije dokumentarnog memoara, prije dvije godine već apsolviranog u papirnatom obliku (“Life Itself: A Memoir”).
Jamesu – autoru klasika “Hoop Dreams” iz 1994. godine – je, prema vlastitim riječima, knjiga izvrsno poslužila kao početna baza filmske adaptacije Ebertovog životnog puta, čije je ulomke u offu, pokušavajući što vjernije pogoditi boju kritičareva glasa, čitao glumac Stephen Stanton.
Kritičarski genij svojim je pisanjem utjecao na xy filmaških karijera. Errola Morrisa pozitivnom je kritikom (“Gates of Heaven”, 1978.; njegov debitantski dokumentarac) gurnuo u dokumentarizam, Werner Herzog mu je posvetio “Encounters at the End of the World” (2007), a i sam Steve James u intervjuima naglašava krucijalnu Ebertovu ulogu u rascvjetavanju vlastite karijere.
No, “Life Itself” nije partizanski spomenik idealiziranom balonu od sapunice. Već po uvodnim scenama postaje jasno kako ni James, a ni Ebert, vlastite gledatelje neće štedjeti iskrivljenom verzijom stvarnosti i mistificirajućom svetačkom pamfletologijom. Ebertu nedostaje pola čeljusti, ne može govoriti, jesti niti piti. Njegov dnevni bolitički ritual sastoji se od napornih fizikalnih vježbi i vađenja tekućine iz dušnika (?), bolnog i neugodnog prizora od kojeg će vas prolaziti hladni žmarci.
Omiljeni američki ljubitelj filmova fizički više ne nalikuje na svoju verziju prije bolesti, i to je činjenica – iako se iz javnosti povukao prije nekoliko godina – koju nije želio skrivati od budnog oka kamere. “Snimaj sve ili ništa”, razmišljanje je kojim se rukovodio i Steve Jobs u vlastitom biografskom raščlanjivanju ovozemaljskog postojanja.
S 15 godina Ebert je već radio za lokalne čikaške novine (“Roditelji su mi pljeskali kad bih upotrijebio novu riječ u rečenici”), par godina kasnije dirigirao je studentskim listom (zaustavio tiskanje jednog izdanja nakon Kennedyjeve smrti, jer je sadržavala oglas s nacrtanom puškom), da bi nakon studija dobio posao filmskog kritičara u Chicago Sun-Timesu, u čijoj se redakciji zadržao do smrti.
James nudi sliku čovjeka koji u filmu traži iskupljenje za ljudsku rasu. Sretan kraj koji ne može pronaći u stvarnom svijetu. Spas koji nam samo on, poput stripovskog superjunaka, može podariti svakim odgledanim filmom. Svakom uspješnom recenzijom. Film ima svoja pravila. Vanjski svijet baš i ne.
U međuvremenu, usput zarađuje Pulitzerovu nagradu (rijetkost za kritičare bilo koje vrste), odbija unosnu ponudu Washington Posta (još jedan dokaz golemog integriteta), uređuje iznimno gledanu TV emisiju s kolegom kritičarem i najvećim suparnikom Geneom Siskelom te s pedeset na leđima stavlja vjenčani prsten na ruku Chaz Ebert (“Njena ljubav bila je vjetar koji me tjerao van groba”). Začarani krug pustinjske usamljenosti bio je napokon razbijen…
“Blog je postao moj glas”, naglašava Ebert novi čin svojeg života nakon gubitka sposobnosti vokalnog izražavanja. U tih desetak godina sve veće izolacije od vanjskog svijeta napisao je možda i najljepše kritičke posvete sedmoj povijesti, sasvim moguće i u cijeloj karijeri. S bolešću je došla i dodatna melankolija, visokorazlučiva pomirena povezanost sa svemirom, koju vam priskrbljuje jedino neizbježnost skorašnjeg istjecanja životnog sata.
Ono što “Life Itself” izdvaja iz mora biografskih dokumentaraca slične nazivničke estetike, jest Jamesova sposobnost oslikavanja Ebertovog životnog platna toplinom učenjačkih tempera, pomiješanih sa zdravim omjerom sposobnosti evoluiranja, prihvaćanja i otpuštanja starih grijeha. U estetskom smislu, američki redatelj nije imao previše manevarskog prostora. Ipak se ovdje radi o biografskom filmu pretežno oslonjenog na arhivske elemente i razgovore s bitnim pojedincima iz kritičarevog života.
Ipak, i u takvim okolnostima James je udahnuo mrvicu osobnog štiha, povezujući Ebertov kompjuterski generirani glas, Stantonovu naraciju i lijepo grafički uobličenu rekapitulaciju njihove razmjene mailova, sa srcoslamajućim, često tek pogledima nagovještenim trenucima s brižnom Chaz.
James nudi sliku čovjeka koji u filmu traži iskupljenje za ljudsku rasu. Sretan kraj koji ne može pronaći u stvarnom svijetu. Spas koji nam samo on, poput stripovskog superjunaka, može podariti svakim odgledanim filmom. Svakom uspješnom recenzijom. Film ima svoja pravila. Vanjski svijet baš i ne.
Kormilar “Lifea” ne zanemaruje mračne strane ljudskog karaktera koje u konkretnom slučaju američkog literarnog velikana, služe isključivo kao podsjetnik na akumulirano iskustvo. Ebert je bio i pijanac, i arogantni kurvin sin i još ponešto dodatne opreme negativno nastrojenog svemira. U Amerikančevom slučaju, radilo se većinom o anegdotalnim ratnim ožiljcima koji opominju, ali ne određuju.
Predivan u svojoj suptilnosti, skroman u tematskoj veličanstvenosti, “Life Itself” je zasluženi oproštajni dar i posljednja dokumentarna počast pripadniku davno izgubljene romantične filmske povijesti. (I) kao takav, film Stevea Jamesa će predstavljati jednog od glavnog kandidata za nagradu Oscar u dokumentarnoj kategoriji. Svojom kvalitetom to ionako zaslužuje. I’ll see you at the movies, Mr. Ebert…
