U doba kad se slovenski redatelj Karpo Godina skitao po Vojvodini i snimao njenu jedinstvenu multikulturalnu stvarnost, njegov je sunarodnjak Matjaž Ivanišin (rođen 1981. u Mariboru) još puno desetljeće kaskao za ovozemaljskom svjesnošću.
Pa ipak, kako život uglavnom piše zanimljive priče, putevi dvojice filmskih umjetnika spajaju se četrdesetak kasnije u filmu “Putnik Karpo” / “Karpopotnik” (2013), svojevrsnom hommageu Godini koji je 1971. snimio film ceste “Imam jednu kuću”, danas tek fragmentarno sačuvan u arhivi. No, “Putnik Karpo” predstavlja puno više od dokumentarnog spomenika idealiziranom kolegi, koji ne trpi žanrovsko razvrstavanje i činovničko klasificiranje.
Kako je “Imam jednu kuću” bio projekt ljubavi za Godinu, svojevrsni bijeg od stvarnosti nakon službenog posla direktora fotografije u (pretpostavljamo) “Ulozi moje porodice u svjetskoj revoluciji” (1971), tako Ivanišinov dokumentarac – naslanjajući se na vanzemaljsku estetiku starijeg kolege – možemo bez krzmanja smatrati samostalnim proizvodim s jakim autorskim pečatom.
Godina početkom sedamdesetih nije imao jasnu epilošku sliku svojih landranja po vojvođanskoj unutrašnjosti. Bez jasnog cilja, plana i strogo utvrđene rute Slovenac je u konačnici iznjedrio etnografske celuloidne temelje koje je Ivanišin kasnije poslao u stratosferu.
Jer, bez Godine, nema ni “Putnika Karpa”. Bez maglovite usamljenosti kadrova vojvođanskih ravnica, napuštenih nogometnih igrališta, skromnih slovačkih crkvica i sasvim običnog, neudomljenog bicikla, nema niti Ivanišinove meditativne poezije u protuteži offa.
Strukturalno, Ivanišin je svoj film podijelio na pet mini-poglavlja, odnosno scena iz pet različitih sela koja su Godini domaćinski otvorili svoja vrata (“Možete pokucati na bilo koja vrata, ovdje su putnici dobrodošli”). Paralelno sa snimkama iz sedamdesetih, pred Ivanišinovom se kamerom izmjenjuje rodbina glavnih protagonista iz filma “Imam jednu kuću”.
Kao da je Svevišnji bio posebno darežljiv prema tom malom komadiću bivše Jugoslavije, poškropivši ga dobrohotnom, pomalo naivnom i od svih zala cijepljenom bogobojaznom energijom. Godina je to maestralno hvatao vlastitim objektivom, u grupnim kadrovima milujući pomalo odsutna i od svijeta zaboravljena lica izboranih starosjedilaca.
Svako selo metafora je za specifičnu vojvođansku multikulturalnu sredinu, pa tako učimo o povijesti glasnog (i polugluhog!) rusinskog veterinara Ficka (jednom prebio državnog prvaka u boksu pa mu se kasnije ispričao jer mu ovaj nije priopćio tu informaciju), okrutnoj sudbini Roma Winnetoua ili se divimo nesvjesnoj nevinosti djevojčice u mađarkoj narodnoj nošnji – sve u kombinaciji arhivskih snimki i sveprisutne Slovenčeve naracije.
Kao da je Svevišnji bio posebno darežljiv prema tom malom komadiću bivše Jugoslavije, poškropivši ga dobrohotnom, pomalo naivnom i od svih zala cijepljenom bogobojaznom energijom. Godina je to maestralno hvatao vlastitim objektivom, u grupnim kadrovima milujući pomalo odsutna i od svijeta zaboravljena lica izboranih starosjedilaca.
“Siti gledanja, siti tuđih pogleda, podsjećaju na ugasle svijeće. Čini se da neka lica prikazuju odsustvo života. Kao da su već umrli, ali se nisu odučili života”, samo je dio scenarističko-esejističke izvrsnosti “Putnika Karpa” na tragu najboljih ostvarenja Chrisa Markera. I dok je Chris Marker u “Sans Soleilu” (1983) elitistički nadut i pretenciozno nekoherentan, Ivanišin svakom kadru pristupa s nježnošću i delikatnom pažnjom kakvu bi poklonio tek rođenom djetetu.
“Putnik Karpo” je toliko više od običnog dokumentarnog spomenika Karpu Godini. “Karpo” izlazi iz dvodimenzionalnih okvira kino dvorane, posjedujući ljekovitost koju u rukavu skrivaju tek rijetki, odabrani i antologijski filmovi. Rječnik pjesnika, skladatelja, redatelja i scenarista Nebojše Popa-Tasića (glavni scenarist filma) je maestralan, sirenski ritmičan i stilski besprijekoran. Ivanišinova i Tasićeva slova zastupa – supstanca.
Vsako mesto je – mestece,
Vsaka vas – vasica,
Vsaka hiša – hišica,
Vsaka miza – mizica…
In potem, domnevam,
Bog je – bogec,
Jezus je – Jezušček,
Ženska je ženička od možička,
Ki bo rodila majhnega otročička.
Življenje je – življenjce,
Trpljenje je – trpljenjce.
Ivanišin ne krade, ne prekraja niti kopira Godinu. Ivanišin vjerno asistira. Ispunjava amnezivne rupe. Sve dok se gruda u jednom trenutku ne otme kontroli i zaživi vlastiti život, cijepljena od taštinskih redateljskih linija na početku špice.
U tom smislu “Putnik Karpo” pripada svakom pojedinačnom gledatelju, izborivši se svojom tihom i reflektivnom mudrošću za titulu samostalnog svemirskog trgovačkog putnika dobre volje. Besprijekorno povezujući prošlost i sadašnjost u dokumentarnom DeLoreanu.
Više od toga i ne možete tražiti od jednog filmskog djela, a pogotovo od “Putnika Karpa” koji se prometnuo i u vjerojatno najbolje dokumentarno ostvarenje 12. Zagreb Film Festivala.