Fenomen turskih sapunica prije nekoliko godina zapljusnuo je i hrvatske obale, pa iako je početna euforija bogobojaznih balkanskih domaćica naspram jungovskih arhetipova s dlakavim zlatnim srcima u blagom opadanju, ipak je teško zaobići utjecaj serija poput “Gumus” i “Sulejman Veličanstveni” koji su iste ostavile na ženski živalj u ovom dijelu svijeta.
Grčka redateljica Nina Maria Paschalidou upravo je na spomenutu temu napravila dokumentarni film “Kismet” (2014), rađen i u koprodukciji našeg Nukleus filma, odnosno uz financijsku pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra. S tehničko-estetske strane, “Kismet” je mrvicu iznad uobičajene tri popodne televizijske nefikcijske konfekcije (trackingshotovi, pomno birane B-role i kutevi intervjua…). No, njegova najveća snaga ipak leži u temeljitoj pripremi cjelokupnog materijala i zavidnoj količini – pa i samoj kvaliteti – samih razgovora sa ženama koje su hrabro odlučile probiti nametnuti zavjet šutnje (primjer Egipćanke koja je morala proći test djevičanstva).
Nažalost, bivša Jugoslavija u “Kismetu” nije zastupljena sa sugovorničkim minutama, iako vjerojatno nije teško pretpostaviti pravi razlog. Željevši prikazati razmjer utjecaja turskih sapunica na buđenje ženske svijesti i emancipiranosti u još pretežno patrijarhalno nastrojenim društvima, Paschalidou radije bira oštre kontraste s kojima lakše postiže željenu poantu.
Gledajući širi doseg konkretnog filma vjerojatno je – zbog drastičnijih problema u odnosu na neku dobru hrvatsku dušu iz, recimo, Slavonskog Broda – pragmatičnije intervjuirati kućanicu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja je glavom bez obzira pobjegla iz životinjski nasilnog braka, upravo zahvaljujući turskoj fikciji s ekrana.
A takvi primjeri, pokazuje Paschalidou, nipošto nisu iznimke koje potvrđuju pravilo, dapače. Širom Bliskog Istoka žene su počele preispitivati vlastitu ulogu u društvu, slijedeći primjere samosvjesnih glavnih junakinja i njihovih alfa-mužjaka koji se ne libe pustiti suzu na sasvim slučajno strateški zumiranom kadru.
Naše predrasude prema sapuničarskom fast foodu na stranu, “Kismet” i s fenomenološke strane obrađuje važnu temu dizanja ženskog glasa u (mnogim, ne i svim!) sredinama koje slabiji spol i dalje tretiraju poput kućanskog aparata. Ako je prvom koraku prema konačnoj ravnopravnosti pridonio i “Sulejman Veličanstveni”, ni mi se nećemo previše buniti…