“Na nikog se ovdje ne možete osloniti osim na samog sebe. Ako se bojite, nećete preživjeti”, govori jedan od stanovnika sibirskog Murmanska na početku dokumentarnog filma talijanske redateljice Cristine Picchi, “Zima” / “Winter” (2013).
Zime su u Rusiji teške. U Sibiru izraz teška zima, međutim, dobija potpuno drugačije značenje. Temperature u sibirskim prostranstvima u pravilu probijaju negativne dvoznamenkaste plafone, a niti negostoljubivi okoliš svojim stanovnicima ne nudi naročito veliki izbor darova na pladnju.
Upravo taj način na koji tamošnji ljudi preživljavaju zimske kalvarije pokušala nam je demistificirati Talijanka Cristina Picchi u višestrukog nagrađenoj “Zimi”.
U niti 12-minutnoj zimskoj kontemplativnoj filmskoj refleksiji talijanske autorice, nema previše manevarskog prostora za suvišne kadrove, samim time ni za uobičajeni ispovjedni-anketni obrazac. Iako, dakako, čujemo vokalno materijaliziranje misli Picchijinih sugovornika, gledatelji ne uspijevaju isprve spajati zvukove s njihovim pripadajućim licima.
U kraju u kojem je ledena smrt jedina konstanta, a snježna bjelina zakrvavljuje oči gore i od dalmatinskog zvizdana, vrijede neka drugačija pravila. Svemirsko izvrsni direktor fotografije Saulius Lukoševičius briljantno je uhvatio bezdansku samoću i maglovitu izolaciju stanovnika Murmanska u njihovim snijegom zarobljenim černobilskim zgradama, praznim cestama i brodovima koji zbog nagomilanog leda zlovoljno čame u vlastitim lučnim zatvorima.
Suptilan je to, gotovo poetski signal talijanske autorice koja je sa “Zimom” zapaženo krstarila festivalskim morem (osvojila dvije nagrade na Locarno Film Festivalu).
“Zima ne čega nikoga”, kao da poručuje Picchi u svojem kratkom, ali neupitno upečatljivom dokumentarnom ostvarenju.
U kraju u kojem je ledena smrt jedina konstanta, a snježna bjelina zakrvavljuje oči gore i od dalmatinskog zvizdana, vrijede neka drugačija pravila. Svemirsko izvrsni direktor fotografije Saulius Lukoševičius briljantno je uhvatio bezdansku samoću i maglovitu izolaciju stanovnika Murmanska u njihovim snijegom zarobljenim černobilskim zgradama, praznim cestama i brodovima koji zbog nagomilanog leda zlovoljno čame u vlastitim lučnim zatvorima.
Poput Mettlerovog “Picture of Light” (1991), i “Zima” je cijepljenja od linearnog narativa, koketirajući više s eksperimentalnim i idiosinkratskim izričajem nego s tradicionalnim vidom dokumentarizma.
U kombinaciji s prigodnom meditativnom kulisom Francuza Henrija D’Armancourta i već spomenutom fotografijom Sauliusa Lukoševičiousa, ovaj neobični, možemo reći i produhovljeni film Christine Picchi, samopouzdano razvrstavamo na našu policu “preporuke”.