Još prije šest mjeseci naš trio dokumentarnih znalaca (Oliver Sertić, Petar Milat i Velimir Grgić) javnosti je predstavio svoju listu najboljih nefikcijskih filmova u 2013. godini. Na jednoj od njih, onoj koordinatora Restarta Olivera Sertića, našao se poljski dokumentarac “Joanna” redateljice Anete Kopacz iz 2013. godine.
Taj prvi poljski dokumentarni film realiziran zahvaljujući crowdfunding kampanji, s razlogom je osvojio srca gledatelja diljem Europe, pokupivši u međuvremenu svu silu festivalskih nagrada, od Leipziga do Jihlave.
Kopaczina “Joanna” prati posljednje mjesece na smrt bolesne 36-godišnje Joanne Sałyge, koja nakon devastirajuće dijagnoze počinje pisati blog koncentriran uglavnom na svojeg sedmogodišnjeg sina Jasa i muža Piotra.
“Budi radoznao. Pokušaj upoznati sebe. Razmišljaj zašto si izabrao ovakve prijatelje, a ne neke druge. Zapitaj se jesi li zadovoljan u svojem svijetu. Osjećaš li se sigurno i sretno?”, čita Joanna svojem sinu ulomke iz svoje – gotovo oproštajne – pisane oporuke.
Diskretna kamera Lukasza Zala uvijek je u centru zbivanja, nikad ne prelazeći nevidljivu granicu moguće intruzivnosti.
“Joanna” je slavlje trenutka u kojem vam napokon počnu djelovati tablete protiv bolova. Trenutak kada vas vaš sin obaspe poljupcima i ne ispušta iz svog zagrljaja. “Joanna” je ruka u jezeru. Misao u livadi. Zamrznuti kadar u kojem više nema patnje i razmišljanja o smrti.
Majstorski Zalovi kadrovi variraju od krupnih planova Joanninog lica za vrijeme razgovora s doktorima, do nešto (svjesno) udaljenijih snimaka prvih okretanja pedala malog Jasa. Nenametljivo, nevidljivo i s barem prividnom dozom nesvjesnosti kamera kod svojih snimanih subjekata.
Kopaczin film, potpomognut izvrsnom glazbom Oscarom nagrađenog (“Finding Neverland”, 2004.) Jana A.P. Kaczmareka, nije zamišljen kao naricanje za propuštenim prilikama, izgubljenim vremenom ili odbrojavanju neizbježnih tisućinki. Ne toliko zbog redateljice, koliko zbog same Joanne.
U stvarnosti u kojoj svaka samosažalijevajuća sekunda guši preostale trenutke s vlastitom obitelji, Joanna je na svojem unutarnjem GPS-u upisala drugačiju rutu. Snažno i beskompromisno. Odlučila je otići na svoj način.
U “Joanni” ne postoje pojmovi poput “prošlosti” i “budućnosti”.
“Joanna” je slavlje trenutka u kojem vam napokon počnu djelovati tablete protiv bolova. Trenutak kada vas vaš sin obaspe poljupcima i ne ispušta iz svog zagrljaja. “Joanna” je ruka u jezeru. Misao u livadi. Zamrznuti kadar u kojem više nema patnje i razmišljanja o smrti.
Zamrznuti kadar sina koji ne želi ostati bez svoje mame…
Film poljske redateljice djeluje poput osjetljivog živog organizma. Cijepljen od suvišnog dijaloga i kičastog upravljanja osjetilima, u “Joanni” je fokus stavljen na svaki dodir, pokret ili pogled koji govore više od tisuću riječi.
“Joanna” je film koji se osjeća. Film koji se voli.
Slavlje života usred smrti. Jer život i jest jači od smrti.