Nagrada za najbolji film na premijernom DokuMA Film Festivalu nosi naziv Mali Garmaz. Time se odaje počast profesoru Vinku Garmazu, osnivaču Kinokluba Biokovo, profesoru Tehničke kulture, snimatelju, pioniru lokalne televizije te cijenjenom filmskom edukatoru.
Možda se pitate zašto smo nagradi dodijelili pridjev Mali? Razlog je poprilično jednostavan – u natjecateljskom programu ćemo prikazivati kratkometražne filmove, pa će slavodobnik isključivo iz tog razloga primiti Malog Garmaza. Profesor nije zamjerio na epitetu, pošto je i sam snimao pretežito kratke filmove.
“Dica ne mogu gledat duže od deset minuta”, rekao nam je profesor koji je predsjednika udruge Dokuma, Jadrana Puharića, i moju malenkost ugostio za svojim kuhinjskim stolom na jednoj jutarnjoj ćakuli.
Kako ste se, u jedno drugo doba, odlučili početi baviti filmom u Makarskoj?
“Da bi nešto uspio moraš nešto žrtvovat u životu, pa možda ići ispred vremena za jednu sredinu. Osnivajući Kinoklub, kada je i dokumentarni film i dječje filmsko stvaralaštvo bilo općepoznata stvar u širim razmjerima, u ovoj sredini sam naišao na komentare poput: ‘Šta će ti to?’“
“Tako je kod nas, u školi je teško proć, svi ocjenjuju i djecu i odrasle.”
“Bilo je slučajeva da daju nešto onima koji su zaslužni. Ja bi išao s djecom, a ona su bila radosna em zbog svojih filmova, prijatelja koje će upoznat em šta će vidit nešto svoje zemlje. Po ciloj smo Jugoslaviji išli. Djeci je trebalo nešto novo i u tom novom oni su uvijek nalazili zabavu.”
“Ja sam shvatio film čistom zabavom, nikakvim opterećenjem. Iz zabave oni stvaraju ideje, pišu scenarije, kratke sinopsise. Upoznali su riječi koje nisu znali: šta je kadar, kakvih imamo planova itd. Onda im je bilo jasno zašto John Wayne drži ruke tako čudno – upravo zbog američkog načinja kadriranja. U ono vrijeme meni je isto bilo zabavno zato što bi uteka malo od sadržaja svakidašnjice. Kako čovik kaže – imali smo svoj svijet.”
Gdje ste prikazivali filmove i kakav im je bio prijem?
“Išli smo po revijama i festivalima dječjih filmova, poput poznatog festivala u Pitomači. Nema grada u kojemu nismo bili. Osvajali smo i dosta prvih nagrada, pa smo dobili i priznanje u Parizu. To je djecu navlačilo da stvaraju, jer sam reka: ‘Ne možete ić ako niste ništa napravili.’“
“Filmovi su se slali na razvijanje vani, a moraju se sjeckat kad dođu nazad pa ja kažem: ‘Manje ćeš ih sjeć ako ih bolje pripremiš.’ Nama je bilo zbog pineza važno da je šta bolje snimljen film pa da ga šta manje siječemo posli. A nije smilo puno koštat jer nikako škola nije pomagala. Tako da sam ja bio žrtva toga svega, ali šta ćeš…”
Odakle vam kamera? Tada one nisu bile baš svakidašnji komoditet.
“To je pojam bio. Ja sam te kamerice dobiva i na poklon, kupio svoju, ma đavla je moja bila, to je više dječije bilo. Drago mi je bilo gledat kako to veseli djecu i kako oni žele učestvovati u svemu.”
Kada ste osnovali Kinoklub Biokovo?
“1975. je osnovan Kinoklub Biokovo. Nazvali smo ga Biokovo jer Biokovo ima vrh, a vrhovi su nama bili važni.”
Kinoklub Biokovo je bio član Kino saveza Hrvatske a kasnije i Hrvatskog filmskog saveza. Zašto ste odlučili udrugu Dokuma proglasiti njegovim pravnim naslijednikom i ostaviti tako vrijedno naslijeđe u našim rukama?
“Ja sam mislio da će propast. Obradova sam se tome da će neko pametan doć i da će to nastavit. Nažalost, poslije skoro trideset godina rada, sredstva, trake, diplome i sve je završilo u kontejneru. Zahvaljujući nekima koji su to vidili uspio sam spasiti neke stvari. To se iz škole selilo a selektori su na licu mjesta to uništavali i bacali. Čim radiš takve stvari pokazuješ nerazumijevanje prema prošlosti i prema svemu što su djeca radila.”
“Omalovažavali su me, ja sam bio šokiran. Mislio sam da će neko tit nastavit rad. Jer sad radit i ono kad smo mi radili, to je nebo i zemlja. Današ imaš sredstava kakvih hoćeš. Snimaju se filmovi mobitelom. A tek mogućnosti montaže, šta je nama bio gotovo krojački rad. Danas možeš kako hoćeš.”
“Samo neko treba stati ispred djece i reći im kako da rade. Ja sam toliko godina mislio da nešto radim a na kraju sam doživio takve stvari. Zato mi je draga ova pojava DokuMe.
“To mi je bilo izvanredno, reka sam: ‘Makarska to zavrijeđuje’. Makarska ima šta pokazat svijetu a isto tako treba imat i pametnih ljudi i to sačuvat za budućnost. Jer dokument, film, je danas slika koja ide u svijet. Prije bi naručio filmove, ima projektor i djeci ih prikaziva, pa bi imali diskusije poslije. Treba djecu učit odmalena.”
“Gledali su ‘Vuka samotnjaka’, pa dokumentarne filmove Zorana Tadića, a što im više pokažeš više će naučit. Zato mislim da je vaša pojava u Makarskoj sunce na prozorčiću. Ja mislim da što ste ufatili pametnih, to je ta mladost zbog koje smo mi se žrtvovali i školovali.”
“Ta mladost danas određiva budućnost Makarske. Ne samo u kulturi, nego treba u svemu. Stare treba zbrinit u staračke domove. Ako vama treba pomoć, a neko neće pomoć, treba ga stavit na stup srama. Vi samo radite. Ukinili su MaFest pa ga vratili, a to mi je jako draga manifestacija. Strip je važan medij, a o filmu da ne govorim. Ima još neukih koji to ne znaju. Nažalost.”