Tamo gdje je nedavno trijumfirao susjed Oggi Tomić (najbolji dokumentarac i New Work nagrada), ugurala se, izborila i redateljski, rekli bismo – proklijala – i naša Riječanka Sanja Marjanović.
Nije, doduše, nagrada BAFTA Scotland New Talent završila u njenim rukama, ali i sama nominacija za najbolju montažu – i to ni manje ni više nego za svoj premijerni dokumentarni uradak “BFF” (2014., produkcija: Screen Academy Scotland, Edinburgh College of Art i Filmaktiv) – dovoljan je poticaj za buduće grijanje dokumentarističke stolice.
Nastao kao završni rad na škotskom Edinburg College of Art sveučilištu, “BFF” prvoloptaški podsjeća na kriminalno reality prostituiranje Paris Hilton i njezinih šupljogavih najboljih-ikada-zauvijek-pusa-pusa-pusa barbi frendica. Srećom, dojam je tek – isključivo zbog pomalo nespretnog izbora naziva dokumentarca – privremene i površnjikave prirode.
Nije naročito teško shvatiti razlog zbog kojeg se Škotima toliko svidio dokumentarac o četiri školske prijateljice i njihovom desetogodišnjem životnom putu, koji Andreu Ćučić, Doru Karmelić, Suzanu Sadiku i Vedranu Pavković prati od osnovnoškolske found-footage ekspozicije do recentnih snimki i nešto odraslijeg i posloženijeg mjesta u svemiru.
Ako igdje treba uprijeti prstom i prokazati budući redateljski talent, onda je ostvarenje riječke redateljice ključni dokaz kako netko s viškom celuloidne promućurnosti od razmjerno slabašne centralne tematike može izvući više nego solidno konačno dokumentarno uprizorenje.
Sanja Marjanović ne samo što je od četiri ni po čemu posebne sudbine prosječnih riječkih osnovnoškolki uspjela izvući razmjerno nostalgični coming of age ekstrakt, već je vlastitom djelu dala i osvježavajući koncepcijski impuls.
Andrea, Dora, Suzana i Vedrana su, naime, prije deset godina pohodile jednu od Filmaktivovih filmskih škola, a njihove dječje filmske igrarije redateljica je kasnije uspješno inkorporirala u svoj kratkometražni, 25-minutni završni produkt.
Ako igdje treba uprijeti prstom i prokazati budući redateljski talent, onda je ostvarenje riječke redateljice ključni dokaz kako netko s viškom celuloidne promućurnosti od razmjerno slabašne centralne tematike može izvući više nego solidno konačno dokumentarno uprizorenje.
Stvoriti nešto od ničega nikada nije spadalo u najlakše zadaće na svijetu, ali naša redateljica je zapravo nevjerojatnom lakoćom i šarmom uspjela prekrojiti neinspirativni komad dokumentarne sugovorničke tkanine u sasvim probabljivi screenshot jednog davno zaboravljenog vremena.
Pretpostavljamo kako je “BFF” bio poprilični emotivni vremeplov za autoricu. Svojevrsni zagriz u paralelnu stvarnost i odgovor na pitanje: “Kojim bi se putem kretala moja sudbina da sam ostala na mjestu ovih djevojaka?” Gledajući iz te perspektive, “BFF” smanjuje oštrinu svojeg fokusa naspram osoba ispred objektiva i zapravo ogoljuje podtekst osobe iza kamere.
Je li Sanja Marjanović u svojem prvijencu tražila bijeg iz hektične stvarnosti u nevinom kaleidoskopu iz djetinjstva, gdje jednu od katedri drži i Branko Kockica? Iz ove pozicije ne možemo sa sigurnošću znati.
“BFF” nas brzinski odvlači na drugu, još neistraženu stranu na kojoj nas uz svoju povremenu nostalgično-ekskurzijašku nevinost, suočava i s važnim pitanjima vršnjačkog nasilja, pritiska uklapanja u zadane površne kalupe i kroničnog izostanka onog istinskog međuljudskog povezivanja.
Vrlo ohrabrujuće debitantsko djelce naše Riječanke, ali uskoro očekujemo i punokvrnu autorsku eksploziju. Ljestvica je dovoljno visoko postavljena.