Nakupljeni zaostatak filmova s ovogodišnjeg ZagrebDoxa počinjemo otkupljivati recenzijom danskog dokumentarca “Ekspedicija na kraj svijeta” / “Ekspeditionen til verdens ende” (2013).
Redatelj Daniel Dencik, direktor fotografije Martin Munch i ostatak pustolovne znanstveno-umjetničke ekipe, uputili su se gusarskim jedrenjakom na Grenland u potrazi za odgovorima o mjestu i ulozi današnjeg čovjeka u odnosu na konstantno mijenjajuću fasadu majke prirode.
I već po uvodnim scenama grenlandske ledene pustoši u (tada još oprimističnoj) kombinaciji s klasično-deathmetalovskom glazbenenom ekspozicijom, onaj vječno nemirni svekritičarski crv krenuo je u vlastitu misiju usporedbe dansko-švedskog dokumentarca s nedavno pogledanim “Encounters at the End of the World” (2007) omiljenog nam celuloidnog šašavca Wernera Herzoga.
S odmičućim minutama, međutim, dokučili smo nepobitnu i obeshrabrujuću činjenicu – “Ekspedicija na kraj svijeta”, nažalost, nije niti u sličnoj nefikcijskoj galaksiji s ponekim manama načetim, ali vrlo solidnim i gotovo transcendetalnim Herzogovim dokumentarcem o znanstvenicima na Antartici.
Trom, spor i zapravo televizijski ukoričeno odbojan, “Ekspedicija na kraj svijeta” je neuspjeli miks između BBC-evske zanatske još jedne u nizu prirodnih dokumentarnih natuknica i autistično-pučke filmske poetske filozofije.
Trom, spor i zapravo televizijski ukoričeno odbojan, “Ekspedicija na kraj svijeta” je neuspjeli miks između BBC-evske zanatske još jedne u nizu prirodnih dokumentarnih natuknica i autistično-pučke filmske poetske filozofije.
Već spomenuti direktor fotografije Martin Munch obavio je sjajan posao hvatajući lomljenje nebodernih ledenjaka i pomalo panične bijegove sve ugroženijih polarnih medvjeda od dolaska skandinavske brodovne civilizacije.
No, osim pokojeg dodatnog instagramskog citata pripadajućih znanstvenika (“Čovjekov postanak usporedio bih s prirodnom katastrofom. Možda bismo trebali napustiti sadašnji način života, kojeg se tako očajnički držimo. Možda nam uistinu nisu potrebna dva automobila…”) i nekoliko vanserijskih otkrića i zaključaka (ugroženost polarnih medvjeda, stijene na Grenlandu…), ostatak Dencikovog filma ekspresno će otploviti u nikome preporučljivu brzi zaborav ladicu.
Šteta, jer Munchovo majstorsko oko garantiralo je pješaka fore nad sličnim svjetskim dokumentarnim projektima. Za uspješan nefikcijski spektakl ipak je potrebno i pokoje dodatno zrnce supstantivne soli, koje su uglavnom uskratili nefilmični i nekarizmatični glavni subjekti Dencikovog nenadahnutog dokumentarca.
Bez njih, “Ekspedicija na kraj svijeta” djeluje poput svake generične zavirimo u dom poznatih Glorijine duplerice. Vizualno lijepo, ali ništa više od toga…
