56-godišnji britanski redatelj Nick Broomfield iza sebe je ostavio zavidnu kvantitativnu filmografiju, koja je osim većinskih nefikcijskih ostvarenja sadržavala i pokoji igrani film poput “Battle for Haditha” (2007), njegov možda i najzvučiji naslov u dosadašnjoj karijeri. I dok je Britanac pokoji put okušao sreću s običnim filmovima, njegov opus i djelovanje uglavnom se vežu za dokumentarne filmove pretežno biografski orjentirane temetike.
Tako u prvi plan najviše bodu oči dokumentarci o bivšoj holivudskoj madame, “Heidi Fleiss: Hollwywood Madam” (1995); grungerskom power coupleu Kurtu Cobainu i Courtney Love, “Kurt & Courtney” (1998) te nama nekako najsvježije u pamćenje utisnutom filmu (Broomfield poput zadnjeg bijelog šonjavca okolo hoda sa slušalicama i mikrofonom) “Biggie and Tupac” (2002), o najistaknutijim reperima svojeg vremena, Tupacu Shakuru i Notoriosu BIG-u.
Broomfield je sa svojim dokumentarcima znao povremeno iščačkati bit stvari, uspijevajući s više ili manje uspjeha prodrmati dokumentarno inertne široke mase. No, uglavnom su to bili filmovi – naravno gledajući s pozicije višepotpisanog autora – koji su površnim i eksploativnim metodama, bez naročite supstance, dubine i novih informacija, dodvornički obrađivali tematike za koje se predstavljalo da bi mogle interesirati nešto širu populaciju.
U suradnji s novinarkom Guardiana, Kineskinjom Hsiao Hung Pai – koja je zbog svoje nacionalnosti bila izvrsni kandidat za ovu infiltrirajuću misiju – Broomfield je uspio zaviriti u dosad neviđeni svijet londonskih bordela. Opremljena špijunskim naočalama, Hsiao Hung Pai je desetak dana obavljala posao sobarice, usput u svijet odašiljavši tmurni, bezizlazni, ali ni približno toliko šokantni i neočekivani privatni pakao jedne takve seks-ustanove.
Srećom, njegov posljednji dokumentarac, “Sex: My British Job” / “Moj britanski posao – seks” (2013), nema prevelikih veza s jeftinim dokumentarističko-biografskim prelijevanjem iz šupljeg u prazno. Dosjetivši se kako bi, za promjenu, mogao okriti kataklizmičku istinu o postojanju prostitucije u britanskoj metropoli (naravno i predvidljivo otužnih uvjeta u pripadajućim ustanovama za pružanje psihofizičke relaksacije za muškarce), naš Nick je odlučio svoj sljedeći film posvetiti protagnostima najstarijeg zanata na svijetu.
U suradnji s novinarkom Guardiana, Kineskinjom Hsiao Hung Pai – koja je zbog svoje nacionalnosti bila izvrsni kandidat za ovu infiltrirajuću misiju – Broomfield je uspio zaviriti u dosad neviđeni svijet londonskih bordela. Opremljena špijunskim naočalama, Hsiao Hung Pai je desetak dana obavljala posao sobarice, usput u svijet odašiljavši tmurni, bezizlazni, ali ni približno toliko šokantni i neočekivani privatni pakao jedne takve seks-ustanove.
Dehumanizirajući je to portret jednog zaoboravljenog imigrantskog svijeta, u kojem velika većina ilegalnih useljenika ženskog spola prostitucijom otplaćuje nagomilani dug stvoren ulaskom u očekivani britanski El Dorado. Vječna borba između samopoštovanja i kruha na stolu ovdje je poprimila distorziranu dimenziju, u kojoj jedinu utjehu pruža stara i od Persila već odavno izlizana izreka “Cilj opravdava sredstvo”. Cilj je, naravno, novac, čiji lavovski dio ove nesretnice šalju svojim obiteljima u domovinu, usput vješto lažući o njegovom podrijetlu.
No, Broomfield nam svojim dokumentarcem “Moj britanski posao – seks” nije otvorio oči nekim posebnim novim spoznajama o tegobnom životu ovakve vrste imigranata. Naviknuti i na višestruko tragičnije sudbine – i generalno, ali i one iz sličnog miljea (“Born Into Brothels”, “Whore’s Glory”) – film britanskog redatalja uglavnom je teška kamilica za čekače dokumentarne dramatike sa širim kontekstualnim predznakom.
Redatelju u njegovoj cinema verite/špijunskoj pustolovini nije pomogla niti apsolutna prestravljenost vlastite glavne junakinje, čije je nesuvislo-nervozno “vidi, ja sam policajka” vibra, zapriječila put prema zaokruženijem prikazu jednog opskurnog i u sjenama uglavnom sakrivenog polusvijeta.
Broomfieldov film uspijeva privremeno zaplivati iznadprosječnim vodama, ponajviše zahvaljujući stupnjevitom dnevničkom testamentu sadističkog odnosa šefice bordela Mary naspram infiltrirane kineske novinarke, u kojem veliku ulogu igra i već ukorijenjena kulturološka indoktrinacija.
Izjave poput onih Maryjinih: “Ti si kukavica, žalim tvoju mamu. Kad se vratim u Kinu, tamo ću biti dočekana kao kraljica”, zapravo samo naglašavaju upozoravajuću otuđenost, egzistencijalni pritisak i upitne vrijednosne sudove današnjeg kineskog društva, koje osobe poput vlasnica bordela, njihovih radnica i milijuna sličnih izgubljenih sudbina, jedu za doručak.
“Moj britanski posao – seks” je svojim tipičnim televizijskim izgledom, pripadajućom obradom teme i popriličnim sadržajnim nedostacima daleko od dokumentarnog remek-djela. No, ovih sat vremena koliko traje ovaj blago zanimljivi dokumentarni uradak, možete potrošiti i na nemjerljivo neglamuroznije načine…