Nastavljamo u pravilnom ritmu predstavljanja kratkih dokumentaraca nomininiranih za ovogodišnju nagradu Oscar. Od četiri najuža pogledana kandidata (još uvijek čekamo dolazak “Prison Terminala”) za zlatni kipić, tek dokumentarni film “Facing Fear” (2013), redatelja Jasona Cohena, nije ispunio naša realna kvalitativna očekivanja.
Sniman u klasičnom dokumentarnom stilu, u kojem dominiraju statične govoreće glave i neinspirativna popratna scenografija, “Facing Fear” je trebao biti dirljiva nefikcijska posveta evoluciji ljudskog karaktera, oprostu i međusobnoj toleranciji. Svi sastojci za navedeni rasplet događaja su, doduše, bili prisutni prije početka brujanja Cohenove kamere…
25 godina nakon brutalnog napada u kojem je na jedvite jade sačuvao živu glavu, Matthew Boger je, kao uostalom svakog dana, rutinski započeo boravak na svojem radnom mjestu u losanđeleskom Muzeju tolerancije. No za razliku od uobičajenog krstarenja precizno utvrđenim radnim vremenom, Matthew je u masi nepoznatih lica gotovo kompjuterskom preciznošću prepoznao lice čovjeka koji ga je, zajedno s povećom skupinom istomišljeničkih lešinara, prije četvrt stoljeća umalo koštao fizičkog postojanja na jedinoj nam Zemlji.
Ne ulazeći u osnovnu i univerzalno plemenitu poruku o konačnom oprostu i učenju na vlastitim greškama (ako ih, jelte, preživite), Cohenov film rutinsko je i suhoparno ostvarenje bez naročite supstance i intimne povezanosti sa svojim nedovoljno psihološki profiliranim likovima.
Matthew, kojeg je majka već s 13 godina izbacila iz kuće zbog afiniteta prema istom spolu, godinama je s nevidljivom beskućnićkom etiketom hodao istim tim, često neopraštajućim losanđeleskim ulicama. Jednog se dana put dvojice muškaraca – po svemu nespojivih sudbina – ukrstio u jednoj sasvim nevažnoj sporednoj ulici, u jednom sasvim nevažnom naselju. Jednom od onih kakve valjda vidite u svakoj bolje opremljenoj podružnici lakozapaljivog televizijskog CSI otpada.
“Nakon tog događaja, više nisam htio biti dio toga. Bilo mi je prenasilno”, skrušeno je priznao bivši skinhead Tim Zaal, nasilnija zainteresirana strana iste patološke medalje, koji je Bogeru – po vlastitoj izjavi – zadao završni udarac nogom u glavu, nakon koje je ovaj otputovao u carstvo snova.
I evo u čemu je, zapravo, problem kratkog dokumentarca “Facing Fear”. Ne ulazeći u osnovnu i univerzalno plemenitu poruku o konačnom oprostu i učenju na vlastitim greškama (ako ih, jelte, preživite), Cohenov film rutinsko je i suhoparno ostvarenje bez naročite supstance i intimne povezanosti sa svojim nedovoljno psihološki profiliranim likovima.
Vjerojatno nema nikakve sumnje kako su i Tim i Matthew naučili bolne lekcije iz jedne odvratne, ali po svemu prijelomne kalifornijske noći, koja je mogla nepovratno uništiti dvoznamenkasti broj ionako upropaštenih sudbina.
No kad od hermetičnih, nefilmičnih i po svemu još uvijek – na svježu politički korektnu i kamerom bilježenu scenu oprosta – nespremnih glavnih likova pokušate graditi larger than life dokumentarni narativ, dobit ćete… Pa, nejestivu blitvu s koliko-toliko ukusnim krumpirima.
Iznimna životna priča? Definitivno. Poučna životna priča? Recimo. Vjerujemo li u pomalo patetični završni prizor u kojem dvojica muškaraca gotovo zagrljeni odlaze prema dugi i jednorozima iza pokretnih vrata Muzeja tolerancije? Željeli bismo. Definitivno bismo to željeli…