Srpski redatelj Boris Mitić nije više nepoznato ime na dokumentarnoj sceni. Njegov izvanredni portret beogradskih Roma koji od starih Citroena izrađuju svoje cestovne kočije za prikupljanje starog otpada – “Lepa Dijana” (2003) – na prepad je osvojio europsku publiku i ovom bivšem novinaru širom otvorio vrata nefikcijskog svijeta.
Godinu dana kasnije, sada već zahuktali i sve etabliraniji redatelj na tržište je izbacio svoj drugi, no neusporedivo nenadahnutiji dokumentarac “UNMIK Titanik” (2004), vizualni testament tragične sudbine preostalih i getoiziranih Srba u Prištini.
Već po uvodnoj metaforičnoj sceni (spuštanje s liftom), kojoj se ubrzo pridodaje već tipični desetominutni Mitićev kolaž-cinizam (butik Hillary, ogromni plakati Billa Clintona, kalendari Majke Tereze pokraj kalendara albanskih UČK boraca), gledateljima postaje kristalno jasno da su, barem na deklarativni trenutak, i oni postali aktivni sudionici jednog slijepog crijeva Europe bez budućnosti i naročito poticajne sadašnjosti…
U onim rijetkim trenucima kada Mitićeva kamera uspijeva probiti sumnjičavi sloj tamošnjih žitelja, “UNMIK Titanik” postaje nemilosrdni celuloidni svjedok besmisla rata u kojem najveću cijenu često plaćaju njeni najneviniji koletaralni sudionici.
I uistinu, Mitićev film u početnih 600-njak sekundi definitivno podsjeća na izvanserijski esejistički dragulj “Planet Sarajevo” (1995), Šahina Šišića. Ono što se, međutim, u početku činilo kao slojevit, suptilno ciničan i estetski iznadprosječan presjek jednog kosovskog mikrokozmosa, ograđenog UNMIK-ovim (misija UN-a na Kosovu) poljem interesa, ubrzo se pretvorilo u rastreseni, besciljni i nenadahnuti fabularni bućkuriš.
Naravno, vjerojatno nije teško dohvatiti dokumentarnu zvijezdu vodilju kojom se Mitić rukovodio prije snimanja svojeg “UNMIK Titanika” – na prijelazu iz stare u novu godinu napokon dati ljudsku dimenziju srpske strane kosovskog sukoba, koja živi u getoiziranoj zgradi YU PROGRAM, bivšem sjedištu tamošnjih državnih dužnosnika.
Tih stotinu posljednjih nesretnika od 40 tisuća (!) prijeratnih Srba u Prištini, godinama nije izašlo iz svojih luksuznih zatvora, bojeći se odmazde lokalnih Albanaca koji su u svijet zaborava poslali većinu dokaza srpskog postojanja u Prištini.
U onim rijetkim trenucima kada Mitićeva kamera uspijeva probiti sumnjičavi sloj tamošnjih žitelja, “UNMIK Titanik” postaje nemilosrdni celuloidni svjedok besmisla rata u kojem najveću cijenu često plaćaju njeni najneviniji koletaralni sudionici. Sudionici poput dvije djevojčice koje godinama zbog prokletog rata nisu osjetile pijani zanos lokalne diskoteke. Ili dječaka kojima je okružujuće nasilje umjesto nogometa s vršnjacima, poklonilo vezivanje petardi za nesretne golubove namjernike…
Očigledno niskobudžetni cinema verite dokumentarac “UNMIK Titanik”, rađen po konceptu “ajmo počet’ snimat’, pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti”, nije uspio u misiji senzibiliranja šire javnosti za očigledne probleme lokalnih Srba na Kosovu. Puno bliži nekom nadahnutijem kućnom video nego profesionalnom dokumentarnom uratku, “UNMIK Titanik” se zadovoljio dvodimenzionalnim probiranjem svojih opreznih, netelevizičnih i neblagoglagoljivih glavnih junaka. Za dobar dokumentarni film – nažalost premalo.