Nakon vrlo dobrog dokumentarca “Kad Miki kaže da se boji” iz 2005. godine, redateljica Ines Pletikos ponovno je odlučila zaplivati glazbenim vodama i prošle godine uspjela dovršiti “Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA”, film o zagrebačkom dark noise bendu SexA, koji je osvojio glavnu nagradu ovogodišnjeg izdanja dokumentarnog rock festivala DORF.
Grupa SexA osnovana je 1981. godine u Zagrebu, a od početne postave (pjevač Nikica Valentić-Nik, gitaristi Ivan Bilosnić-Bic i Darko Kordovan, klavijaturist Saša Last, basist Nino Prišuta i bubnjar Ratko Danilović), do samog raspada u Amsterdamu dogurala je četvorka Valentić-Bilosnić-Last i France.
SexA je, kako je pokazao i vrlo solidni, ali na kraju neujednačeni Pletikosin dokumentarac, uistinu imala nesvakidašnji razvojni put. Punim imenom Sedativ ex Apoteka, ovaj zagrebački drugovalni bend godinama je tavorio po marginalijama domaće scene, sve dok ih nakon prvog i jedinog pravog albuma “No Sleep Till Pussy/Fuck Piction” iz anonimnosti nije izvukao poziv američkog producenta Stevea Albinija, koji je u međuvremenu surađivao s Nirvanom, The Stoogesima, Pixiesima itd. Trebala je to biti odskočna daska avangardnim Zagrepčanima, koji su u to vrijeme – početkom turbulentnih devedesetih – napokon počeli unovčavati vlastiti neosporni talent.
Redateljica Ines Pletikos tehnički je uglavnom besprijekorno ispreplela arhivske snimke SexA-e s aktualnim intervjuima članova benda i uskog kruga njihovih suradnika. “Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA” u prvih je tridesetak minuta dinamična, britka i atmosferična dokumentarna razglednica iz nekog drugog, mlađeg i nevinijeg razdoblja u kojem je vanjski svijet uglavnom bio apstraktni pojam s izlizanog kućnog globusa.
No, kako to često biva, želje uglavnom ne igraju ravnopravnu utakmicu s nemilosrdnim pravilima ulično hladne stvarnosti, pa je SexA – nakon neuspjele amsterdamske avanture početkom 90-ih – relativno brzo, ovaj put i konačno, zatvorila vrata svoje glazbene butige….
Redateljica Ines Pletikos tehnički je uglavnom besprijekorno ispreplela arhivske snimke SexA-e s aktualnim intervjuima članova benda i uskog kruga njihovih suradnika. “Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA” u prvih je tridesetak minuta dinamična, britka i atmosferična dokumentarna razglednica iz nekog drugog, mlađeg i nevinijeg razdoblja u kojem je vanjski svijet uglavnom bio apstraktni pojam s izlizanog kućnog globusa.
Da, SexA je u ono vrijeme zvučala avangardnije od većine tamošnje jugoslavensko-hrvatske scene. Da, SexA-u je zapazio veliki producent, koji usput budi rečeno, nije dijelio nikakve garancijske vaučere. I da, SexA je na tom optimističnom valu odsurfala u Amsterdam, upisujući nizozemski grad kao jednu od fusnota prema konačnom američkom zlatnom ćupu. No budimo do kraja iskreni i realni, SexA je u Amsterdamu uglavnom svirala po – skvotovima – čije su podove članovi grupe mjesecima zvali vlastitim domom. SexA-in boravak u Nizozemskoj na kraju je više nalikovao srednjoškolskom maturalcu nego ozbiljnoj potrazi za ultimativnim glazbenim etabliranjem.
Dokumentarac “Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA” trebao je, vjerojatno i morao osvanuti u dvostruko kraćoj, kratkofilmaškoj formi. Koliko god u početku bila intrigantno simpatična, konačna priča SexA-e – zahvaljujući nekoherentnom mrmljanju i bespotrebnim kvaziintelektualnim traktatima njezinih članova – ubrzo ulazi u zamorne i monotone vode, iz kojih gledatelji do kraja dokumentarca ne uspijevaju isplivati.
Unatoč prije svega sadržajnim zamjerkama, dokumentarni film redateljice Ines Pletikos – “Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA” – u svojem punokrvnom elementu izvrsno funkcionira kao dokumentarno-glazbeni testament jednih turbulentnih, nadrealnih i mračnih vremena. Vremena koja su svojim gotovo protuprirodnim i buntovnim avanturističkim prkosom obilježili i, na domaćoj sceni uglavnom zaboravljeni i neshvaćeni, dark noise glazbenici iz SexA-e.