Kada su krenuli u svoju pustolovinu s glazbenim dokumentarnim festivalom DORF, direktor Toni Šarić i njegova mala vinkovačka ekipa nisu znali ništa o organizaciji toliko složene manifestacije. Danas, sedam godina kasnije, DORF je postao nezaobilazna točka srednjoeropske festivalske turneje, koja i bez značajnije gradske pomoći jednom godišnje uspijeva probrati kremu okolnog glazbenog podžanra dokumentarne produkcije. Sinoćnjim gostovanjem DORF-a u zagrebačkoj Močvari, dobili smo prigodu porazgovarati s upravo spomenutim čelnim čovjekom DORF-a, Tonijem Šarićem.
Kako je krenula uopće priča s DORF-om, gdje je proradila ta vaša incijalna organizacijska iskra?
“Iskreno, bilo nam je dosadno (smijeh). U Vinkovcima inače ne postoji previše zabavnih sadržaja, pa se za takve stvari uglavnom moraš sam snalaziti. Kako i privatno volim filmove, shvatio sam kako su dokumentarci – od kojih i veliki broj glazbenih te 2007. godine – postali bitan dio industrije. Kada smo se mi pojavili, nije bilo sličnog filmskog festivala, a prve godine u uži natjecateljski izbor DORF-a ušlo je ukupno devet dokumentarnih filmova. Htjeli smo se prije svega fokusirati na lokalne regionalne priče, a voljeli bismo znati kako smo potaknuli što više snimanja glazbenih dokumentarnih filmova.”
Vjerojatno ste i ti i tvoja organizacijska ekipa tijekom godina svjedočili nizu neobičnih festivalskih situacija. Koja ti je priča najviše ostala u sjećanju?
“Najzanimljivija situacija se odigrala u Bjelovaru, kada smo zamalo otkazali već dogovorenu projekciju filmova. Naime, u istoj dvorani gdje su se trebali prikazivati filmovi, održavalo se Prvenstvo Hrvatske u bodybuildingu. Kako je njihovo finale počinjalo u 17, a naša projekcija u 20 sati, smatrali smo da neće biti većih problema. No, kako bodybuilderi poslije natjecanja odlaze na doping-kontrole, tako je jedan od natjecatelja satima hodao ispred dvorane, pošto se nije mogao pomokriti. Srećom, ova smiješna i nadrealna situacija je ipak na kraju riješena, a mi smo satnicu pomaknuli za 15-ak minuta.”
Je li manjak financijskih sredstava otupio oštricu naših dokumentarnih redatelja? Gdje se Hrvatska nalazi u odnosu na regiju, prije svega po pitanju produkcije glazbenih dokumentarnih filmova?
“Mislim da je Hrvatska tipična priča za ovaj dio Europe. Redatelji bi htjeli snimati dokumentarce, no zbog prehranjivanja vlastite obitelji moraju uglavnom raditi na sapunicama i sličnim komercijalno isplativijim djelatnostima. Tako da je danas jako teško naći neku zaokruženu priču, dokumentarac po svim pravilima struke. Godišnje je takvih – pravih – glazbenih naslova, tri ili četiri, u regiji možda desetak, a sve ostalo počiva na mišićima lokalnih entuzijasta.”
Dobro, pa jel’ onda ikome trebaju dokumentarci u Hrvatskoj?
“Trebaju, naravno da trebaju. Evo, ja čekam da se napravi kvalitetan i hrabar film o Ivici Todoriću, redimo. Sve razvijenije filmske civilizacije su se obračunale sa svojim važnim društvenim događajima i osobama, pa bi i Hrvatska trebala krenuti u tom smjeru. Volio bi da se snimi i dokumentarac o Satanu Panonskom, jer mislim da bi se takav dokumentarac mogao prodati i izvan Hrvatske. No, bojim se da cijela industrija ide u krivom smjeru i da previše ovisimo o motiviranosti nekoliko entuzijasta.”
Što po tebi mora sadržavati dobar, pravi, čistokrvni glazbeni dokumentarac?
“Usporedio bih to mišljenje s dojmom o dobrom koncertu. Volim i želim osjetiti da je bendu ispred mene stalo, da su se oznojili za vrijeme svoje svirke. Ne volim osjetiti liniju manjeg otpora, kada autori pribjegavaju sigurnom rješenju talking headsa, a ni iz ta tri sugovornika ne mogu izvući maksiumum. Ako moram birati, primjerice, odličan mi je dokumentarac “Prvi pravi ženski zvuk”, o novosadskoj grupi Boye. Odličan mi je i “Sevdah o rodama”, priča o Edi Maajki.”
Na kraju balade, ima li uopće nekog generalnog pomaka na dokumentarnoj sceni? Događaju li se određeni pozitivni trendovi ili smo još uvijek na mrtvoj točki glede te tematike?
“HRT je prije imao naviku puštanja dokumentarnih filmova, pa je s tom praksom prestao. Evo, sad se dolaskom trećeg programa otvara novi prostor našim dokumentarcima. HAVC je također puno pomogao, samo, naravno, treba vremena i strpljenja. Generalno, hrvatski dokumentarac je na stabilnim nogama, iako treba dati više prostora mlađim autorima, pogotovo što su takvi filmovi u svijetu ozbiljna i velika stvar. Evo, neki dan me zove neki Brazilac, i ja mu objašnjavam kako priča o Edi Maajki može biti univerzalno primljena u cijelom svijetu. No, on je čuo samo o Bregoviću i Kusturici. Teško se i našim dokumentarnim redateljima boriti protiv tog trpanja u isti balkanski stereotipni koš…”
