Priča o engleskom folk glazbeniku Nicku Drakeu definitivno ne spada u uobičajenu holivudsku kategorizaciju sterilnih sretnih završetaka. Talentirani glazbenik preminuo je 1974. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima, iako zbog glazbenikove dugogodišnje bitke s depresijom, postoje opravdane sumnje o samoubojstvu počinjenom kobnom dozom propisanih antidepresiva.
Drake je u trenutku smrti imao samo 26 godina, a unatoč tri izdana albuma, nije uspio polučiti ozbiljniji komercijalni uspjeh. Desetak godina kasnije ovaj samozatajni autor napokon je dobio dugo očekivano, iako zakašnjelo i posthumno priznanje.
Sredinom 80-ih- Drakea u pozitivni prvi plan guraju glazbenici poput Roberta Smitha (The Cure) i Petera Bucka (R.E.M.), što se kasnije odražava ponajprije na proporcionalni kultni status Engleza, ali i na ukupnu prodaju prijašnjih albumskih izdanja.
Tragična sudbina preminulog glazbenika u dobroj mjeri je uzburkala britansku javnost, pa su tako o Drakeovom životu – na prijelazu u novo tisućljeće – snimljena čak tri dokumentarca. BBC je 1998. objavio “Fruit Tree: The Nick Drake Story”, s intervjuima najistaknutijih suradnika.
Godinu dana kasnije ista TV-kuća na tržište izbacuje i novi, 40-minutni uradak pod imenom “A Stranger Among Us – In Search of Nick Drake”. I konačno, 2000. godine nizozemski redatelj Jeroen Berkvens snima “A Skin Too Few: The Days of Nick Drake”, možda i najintimniji prikaz Drakevog kratkog zemaljskog boravka.
“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” elegična je posveta jednom sjetnom, neshvaćenom i poetičnom pojedincu koji je svojom glazbom želio dotaknuti i nadahnuti živote drugih ljudi. Kada stvari nisu krenule željenim smjerom, povratak u poznato i toplo naručje vlastitih depresivnih demona Drakeu se činilo kao logično, i u stvari – jedino moguće rješenje.
“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” elegična je posveta jednom sjetnom, neshvaćenom i poetičnom pojedincu koji je svojom glazbom želio dotaknuti i nadahnuti živote drugih ljudi. Kada stvari nisu krenule željenim smjerom, povratak u poznato i toplo naručje vlastitih depresivnih demona Drakeu se činilo kao logično, i u stvari – jedino moguće rješenje.
Berkvensov srednjemetražni dokumentarac okupio je većinu glazbenikovih suradnika, no svoju pažnju uglavnom je usmjerio na izlaganje Drakeove sestre Gabrielle, koja je javnosti podastrla niz dosad nepoznatih i iznimno rijetkih fotografija, audio-snimki i neobjavljenih detalja iz Englezovog života.
Gledatelji su te 2000. godine po prvi put bili u prilici vidjeti Drakevu sobu u idličnom rodnom mjestašcu Tanworth-in-Arden ili na audio-kaseti čuti njegove roditelje Rodneyja i Molly, kako svjedoče o događajima kojima njegova sestra nije prisustvovala.
“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” odmjerena je i namjerno prigušena biografska razglednica Drakeovog metoerski kratkog i tragičnog života. Berkvensu se nigdje nije žurilo. Svaki kadar ili glazbenikov pozadinski soundtrack ima svoju određenu metaforičku svrhu ili značenje, a Nizozemčev dokumentarac prije svega služi kao produžena ruka Drakeovog umjetničkog i osobnog senzibiliteta.
I dok možda nikad u potpunosti nećemo razumjeti razloge vjerojatnog glazbenikovog samoubojstva, “A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” trebao bi poslužiti kao prvi korak u djelomično osvjetljavanje jedne nesvakidašnje, ali i tragično neshvaćene sudbine ovog britanskog folk velikana.
