“If you like to gamble, I tell you I’m your man. You win some, lose some, it’s all the same to me”, stihovi su koji možda i najbolje ukratko opisuju način života Lemmyja Kilmistera, 68-godišnjeg mršavog kockara, bradatog badass motherfuckera i frontmena legendarnog Motorheada.
O tome što je dobila a što izgubila ova stara rokerska ikona, svjedoče nam Greg Olliver i Wes Orshoski u skoro dvosatnom dokumentarcu “Lemmy” iz 2010. godine, koji predvodnika Motorheada prati u nekoliko godina dugoj turbulentnoj svakodnevnici. Lemmy Kilmister je sve što biste unaprijed očekivali. Pa i više od toga.
Lemmy je fan Beatlesa i Little Richarda. Lemmy je nesavršeni otac, pasionirani kockar, skupljač ratne memorabilije i čovjek s burnom prošlošću. Lemmy je čovjek s dugim šankerski stažom i grešni apostol opijata. Lemmy Kilmister je posljednja živuća i dišuća glazbena legenda starog kova.
“Lemmy” je obuhvatio sve Lemmyjeve, a kasnije i Motorheadove faze – od Kilmisterovog odrastanja u rodnom Burslemu, otkrivanja rock and rolla uz Little Richarda i Chucka Berrya, do prvog benda (Hawkwind) početkom 70-ih godina, kada se sa svojim double stops načinom sviranja basa i isprofilirao kao glazbenik.
1975. započinje eru s Motorheadom, s kojim udara temelje hard rocka te speed i trash metala. Ostatak je povijest – 25 albuma, milijuni prodanih primjeraka, legija fanova i titula jednog od najobožavanijih bendova svih vremena.
Dokumentarna biografija dvojca Olliver-Orshoski pati od određenih stereotipnih boljki i povremene jednodimenzionalne subjektivnosti naspram svojeg glavnog protagonista. Tako umjesto one druge, uglavnom široj javnosti nedostupne i intimnije Kilmisterove dimenzije, redateljski duo gledateljima servira većinom poznatu i očekivanu površnjikavu paletu pjevačevih poroka.
Stoga i ne čudi podatak o broju poznatih pripadnika glzabeno-showbiz kreme koji su prodefilirali kroz ovaj biografski dokumentarac. Dave Grohl, Henry Rollins, Ozzy Osbourne, Billy Bob Thornton, Alice Cooper, Joan Jett i Mick Jones, samo su dio poznatih sugovornika koji su se došli pokloniti jedinstvenom bradonji.
Dokumentarna biografija dvojca Olliver-Orshoski pati od određenih stereotipnih boljki i povremene jednodimenzionalne subjektivnosti naspram svojeg glavnog protagonista. Tako umjesto one druge, uglavnom široj javnosti nedostupne i intimnije Kilmisterove dimenzije, redateljski duo gledateljima servira većinom poznatu i očekivanu površnjikavu paletu pjevačevih poroka.
Tko se htio upustitu u alkoholnu utakmicu s gospodinom Kilmisterom, zaradio bi alkoholnu komu. Tko je s njim htio provesti malo kvalitetnog vremena, zaradio bi crtu speeda. Tko je htio svirati, zaradio bi – najbrže sviranje basa na svijetu. Lemmy Kilmister – 49% motherfucker, 51% son of a bitch.
Što je onda dobio a što izgubio Lemmy Kilmister? Dobio je unikatno neuredan život zaslužan za svoj visok tlak, dijabetes i ostale zdravstvene probleme. Dobio je 1000 žena svih boja, oblika i veličina. Dobio je poštovanje većine kolega iz gazbene branše i divljenje legije obožavatelja pikovog asa diljem planete. U biti, dobio je sve što je želio i tražio.
No kad bi oduzeli prefiks “Motorhead” iz konačne jednažbe, Lemmy Kilmister bi ostao još samo jedan raspušteni alkoholičarsko-narkomanski luzer i poprilično loša očinska figura. No smije li to itko napraviti? Usudi li se to itko napraviti? Naravno da ne. Niti blizu!
Jer za Lemmyja ne vrijede malograđanske norme ni pravila samonametnutih moralnih veličina. Lemmy stvara vlastita pravila i etičke mjerne instrumente iz domaće proizvodnje. “Ne diram te. Ne diraš me. Ako ti se moj način život ne sviđa, nemoj da te vrata udare u guzicu…” Bez žaljenja i bez kompromisa. Živim kako sviram. Rock and roll na Baretov i Kilmisterov način.
Lemmy Kilmister je još uvijek veliko i autodestruktivno dijete koje je protratilo pola života za šankom, ševilo striptizetu u paru sa svojim vlastitim sinom i prokockalo dobar dio svojeg bogatstva. No, kome je to uopće bitno? Jer u Lemmyjevim riječima nema ničeg lažnog. U njegovim pjesmama nema privilegiranih, pošteđenih i odabranih.
Kad Lemmy Kilmister svojim crvenim Marlboro/Jack Daniels glasom počne prosipati sirovu barsku filozofiju, shvatite da ovaj 68-godišnjak ima energiju nuklearne elektrane, na čijem se elektricitetu može napajati čitav stadion. “You win some, lose some…” Lemmyja više nije briga. On je ionako već odavno u debelom plusu…
