Redatelj dokumentarca “Cocaine Cowboys” (2007), Billy Corben, u svojem CV-u ima devet dokumentarnih naslova, od kojih su široj publici poznata i dva ostvarenja iz ESPN-ovog sportskog serijala – “The U (2009)” i “Broke” (2012). Corben je 2008. godine režirao i nastavak izvrsno primljenih “Kauboja”, no “Cocaine Cowboys 2” je kao nemjerljivo slabije izdanje od svojeg originalnog prethodnika, naišlo na široku neodobravajuću frontu, kako od publike, tako i od velike većine kritičarskog dijela javnosti.
Priča iza “Cocaine Cowboysa” djeluje fascinatno, nestvarno, nadrealno… Koju god riječ upotrijebimo, zvučat će kao eufemizam. Jer biografija dvojice glavnih protagonista, Jona Robertsa i Mickeyja Mundaya, zvuči upravo tako – filmski nemoguće. A opet, kako god promiješali karte, ne možete pobjeći od nepobitnog zaključka da su se takve stvari – događale. Neki ljudi rade u Konzumu, a neki prevoze drogu iz Kolumbije. “Još jedan dan u uredu” na kokainski način.
Miami je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća uglavnom bio mirni, gotovo šablonski turistički kutak preplavljen gospodom u zlatnim godinama života. Dolaskom kokainskih kauboja, uglavnom kolumbijskih dilera drogom koji su tek otškrinuli vrata kokainskog tržišta, umirovljenička idila gotovo preko noći se prometnula u dotad neviđenu urbanu noćnu moru, pretvorivši taj uspavani grad u u najnasilniju američku sredinu 80-ih godina. Desetak godina kasnije, Miami se iz ružnog crnokronikaškog pačeta prometnuo u internacionalni modno-turistički megalopolis. Kako kažu bolje upućeni, uglavnom zahvaljajući tonama dolara iz bivšeg razgranatog narko-carstva…
Prijevoz i distribucija droge bila je razrađena do najsitnijih detalja – od vrbovanja stjuardesa, potplaćivanja aerodromskih službenika i otvaranja fiktivnih firmi – pa sve do transferiranja i pranja novčanih sredstava u Norieginoj Panami.
Roberts i Munday u 80-ima su maksimalno iskoristili zakon ponude i potražnje na još neistraženom kokainskom igralištu. Obojica iz solidnih obitelji, više igrom slučaja nego nekom smislenom namjerom, povezali su se s kartelom Medellin, tada još uvijek jedinim u ovoj južnoameričkoj državi. Kroz sljedeće desetljeće avionom su u SAD prevezli kokaina u vrijednosti od 2 milijarde dolara, a njihovu drogu su kupovali poznati liječnici, sportaši, odvjetnici i bendovi poput Grateful Deada…
Prijevoz i distribucija droge bila je razrađena do najsitnijih detalja – od vrbovanja stjuardesa, potplaćivanja aerodromskih službenika i otvaranja fiktivnih firmi – pa sve do transferiranja i pranja novčanih sredstava u Norieginoj Panami. Nevjerojatno. No, kako svaka priča ima i onu drugu, daleko tamniju stranu, tako je i naizgled idilična stvarnost dvojca Roberts-Munday bila obilježena uništenim sudbinama, bezbrojnim leševima i borbama za teritorijalnu prevlast u najnasilnijoj eri u povijesti Miamija.
Eru kojoj je uvjerljivo najdublji pečat utisnula Griselda Blanco – Crna udovica ili Kokainska kuma. Ova kolumbijska državljanka bila je u samom hijerarhijskom vrhu kartela Medellin, a navodno je bila mentor i samom Carlosu Escobaru. Iza Blanco, kojoj je godinama vjerno sekundirao čovjek za prljave poslove – Jorge “Rivi” Ayala – ostale su stotine leševa uglavnom odraslih ljudi, iako je La Madrina znala naručivati i ubojstva nedužne djece svojih neistomišljenika.
Potez i nediskriminatorno nasilje koje će, ultimativno, osjetiti i na vlastitoj koži. Blanco je svoj život okončala kako ga je i živjela – nasilno. U listopadu prošle godine nepoznati napadači ustrijelili su je u kolumbijskom Medellinu. Imala je 69 godina. Bolje sreće nisu bili niti njezini potomci. Od četvero sinova, trojica su preminula nasilnom smrću, a tek je najmlađi – Michael Corleone Blanco – uspio preživjeti brutalnu kolumbijsku prošlost.
“Cocaine Cowboys” je frenetično brz film. Montažno gotovo avangardno napredan, na tragu neponovljivog “The Kid Stays in the Picture” iz 2002. godine Fotografije, dijagrami, videi, fokusiranje na najbitnije i rezanje ostatka neželjenih dijelova odgovora. Jahte, auti, milijuni dolara s jedne i leševi s druge strane. U namjernom i neminovnom kontrastu.
Billy Corben snimio je dinamičan, upečatljiv, ritmičan i “umri mlad, budi lijep leš” razmetljiv film. Ambivalentno filmsko upozorenje o granicama i prelaženju istih. Većina nas nikad ih neće prijeći. Za većinu iz dokumentarca “Cocaine Cowboys”, koji su je ipak prešli, već odavno ni ne vrijede ovozemaljska pravila…
