PočetnaRecenzije"Call me Kuchu" - LGBT prava na afrički način

“Call me Kuchu” – LGBT prava na afrički način

|

“Želio sam započeti borbu za slobodu svojih ljudi. Znate, ja sam prvi homoseksualac u Ugandi koji se javno deklarirao”, staloženo ali i s dozom neskrivenog ponosa kaže David Kato na početku dokumentarca “Call me Kuchu” (2012) redateljica Katherine Fairfax Wright i Malike Zouhali-Worrall. David je muškarac u kasnim tridesetima, radi za organizaciju SMUG (Sexual Minorities Uganda) i prvi je službeni homoseksualac – slengovski Kuchu – u možda i najopasnijoj zemlji na svijetu za ovu seksualnu manjinu.

Smještena na pola puta između samog središta afričkog kontinenta i njegovog istočnog roga, Uganda je imala bremenitu i traumatičnu prošlost. Nakon 1962. godine i osamostaljivanja od britanske “čizme”, ova danas 35-milijunska država preživjela je brojna politička previranja, od kojih je najtraumatičniji trag iza sebe ostavio bivši diktator Idi Amin. Amin je Ugandom vladao od 1971. do 1979. godine, a pretpostavlja se da je za vrijeme njegove diktature život izgubilo oko 300.000 Uganđana. Sadašnji predsjednik Yoweri Musevani na vlasti je od 1986. godine, a zemlju od  njegovog ustoličenja potresaju građanski ratovi na sjeveru zemlje koji su direktno odgovorni za smrt tisuća i raseljavanje milijuna njegovih sunarodnjaka.

Do povratka Davida Kata iz Južne Afrike, Ugandom je uglavnom vladala “don’t ask, don’t tell” nonsens-izmišljenica iz američke vojske. S jednom “minornom” razlikom – u Ugandi je homoseksualnost kažnjiva zatvorom, a “prekršitelji” su znali biti pretučeni ili kamenovani do smrti. Nema homoseksualaca, nema problema. U ime obitelji na afrički način…

O nekom javnom okupljanju homoseksualci u Ugandi mogu samo sanjati, a njihovo međusobno druženje uglavnom se odvija na tajnim lokacijama i pod debelim plaštom ilegalnosti. Nekima, nažalost, ne pomaže ni solidarna podzemna tajnovitost…

O nekom javnom okupljanju homoseksualci u Ugandi mogu samo sanjati, a njihovo međusobno druženje uglavnom se odvija na tajnim lokacijama i pod debelim plaštom ilegalnosti. Nekima, nažalost, ne pomaže ni solidarna podzemna tajnovitost…

“Policija je došla i uhitila nas jer smo prijatelj i ja bili u istoj sobi. Smijali su nam se i htjeli nas tući. Poslije su me razodijenuli, pisali da upotrebljavam kremu za lice i htjeli vidjeti kojeg sam spola”, kaže jedna od mnogobrojnih žrtava policijskog maltretiranja, koja je smogla hrabrost i svoju priču podijeliti s cijelim svijetom.

Titanska hrabrost u zemlji primitivizma i vlastitih tumačenja Božjih zakona. Zemlji u kojoj je novinski naslov “100 fotografija pedera” sasvim normalan dan u medijskoj utakmici. Zemlji koja gura i još uvijek želi progurati notorni Anti-Homosexuality Bill, kojim bi homoseksualnost bila kažnjiva smrću. Jedinstvena i anakrona klerikalno-politička linija u misiji pomirenja zapadnog društva i još uvijek postojećeg voodoo mentalnog sklopa. Tom Cruise i nemoguća misija 37…

Tematika iz dokumentarnog filma “Call me Kuchu” bliska je i hrvatskim borcima za LGBT prava. Bliska je i borbi za ženska prava nekoliko desetljeća ranije. Bliska je i borbi za radnička prava, sindikate i pravednu raspodjelu radnog vremena koju godinu prije. Korak po korak. Reanimacija, resetiranje, pa ispočetka. Napredak je, unatoč svemu – vidljiv i itekako opipljiv. I dok su neki s peticama završavali fakultete ljudskih prava, neki su ponavljali razrede i potpisivali peticije “za obitelj”. Neki još uvijek pišu štampano “P”. Cilj je svima zajednički, kao i neminovnost prolaska kroz isti. Borba za osnovna ljudska prava. Nekad zvuči tako jednostavno, zar ne?

"Call me Kuchu"
Režija: Katherine Fairfax Wright, Malika Zouhali-Worrall
Godina proizvodnje: 2012.
Zemlje podrijetla: SAD / Uganda
Trajanje: 87 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Katherine Fairfax Wright, Malika Zouhali-Worrall<br> Godina proizvodnje: 2012.<br> Zemlje podrijetla: SAD / Uganda<br> Trajanje: 87 minuta"Call me Kuchu" - LGBT prava na afrički način