“Želio sam započeti borbu za slobodu svojih ljudi. Znate, ja sam prvi homoseksualac u Ugandi koji se javno deklarirao”, staloženo ali i s dozom neskrivenog ponosa kaže David Kato na početku dokumentarca “Call me Kuchu” (2012) redateljica Katherine Fairfax Wright i Malike Zouhali-Worrall. David je muškarac u kasnim tridesetima, radi za organizaciju SMUG (Sexual Minorities Uganda) i prvi je službeni homoseksualac – slengovski Kuchu – u možda i najopasnijoj zemlji na svijetu za ovu seksualnu manjinu.
Smještena na pola puta između samog središta afričkog kontinenta i njegovog istočnog roga, Uganda je imala bremenitu i traumatičnu prošlost. Nakon 1962. godine i osamostaljivanja od britanske “čizme”, ova danas 35-milijunska država preživjela je brojna politička previranja, od kojih je najtraumatičniji trag iza sebe ostavio bivši diktator Idi Amin. Amin je Ugandom vladao od 1971. do 1979. godine, a pretpostavlja se da je za vrijeme njegove diktature život izgubilo oko 300.000 Uganđana. Sadašnji predsjednik Yoweri Musevani na vlasti je od 1986. godine, a zemlju od njegovog ustoličenja potresaju građanski ratovi na sjeveru zemlje koji su direktno odgovorni za smrt tisuća i raseljavanje milijuna njegovih sunarodnjaka.
Do povratka Davida Kata iz Južne Afrike, Ugandom je uglavnom vladala “don’t ask, don’t tell” nonsens-izmišljenica iz američke vojske. S jednom “minornom” razlikom – u Ugandi je homoseksualnost kažnjiva zatvorom, a “prekršitelji” su znali biti pretučeni ili kamenovani do smrti. Nema homoseksualaca, nema problema. U ime obitelji na afrički način…
O nekom javnom okupljanju homoseksualci u Ugandi mogu samo sanjati, a njihovo međusobno druženje uglavnom se odvija na tajnim lokacijama i pod debelim plaštom ilegalnosti. Nekima, nažalost, ne pomaže ni solidarna podzemna tajnovitost…
O nekom javnom okupljanju homoseksualci u Ugandi mogu samo sanjati, a njihovo međusobno druženje uglavnom se odvija na tajnim lokacijama i pod debelim plaštom ilegalnosti. Nekima, nažalost, ne pomaže ni solidarna podzemna tajnovitost…
“Policija je došla i uhitila nas jer smo prijatelj i ja bili u istoj sobi. Smijali su nam se i htjeli nas tući. Poslije su me razodijenuli, pisali da upotrebljavam kremu za lice i htjeli vidjeti kojeg sam spola”, kaže jedna od mnogobrojnih žrtava policijskog maltretiranja, koja je smogla hrabrost i svoju priču podijeliti s cijelim svijetom.
Titanska hrabrost u zemlji primitivizma i vlastitih tumačenja Božjih zakona. Zemlji u kojoj je novinski naslov “100 fotografija pedera” sasvim normalan dan u medijskoj utakmici. Zemlji koja gura i još uvijek želi progurati notorni Anti-Homosexuality Bill, kojim bi homoseksualnost bila kažnjiva smrću. Jedinstvena i anakrona klerikalno-politička linija u misiji pomirenja zapadnog društva i još uvijek postojećeg voodoo mentalnog sklopa. Tom Cruise i nemoguća misija 37…
Tematika iz dokumentarnog filma “Call me Kuchu” bliska je i hrvatskim borcima za LGBT prava. Bliska je i borbi za ženska prava nekoliko desetljeća ranije. Bliska je i borbi za radnička prava, sindikate i pravednu raspodjelu radnog vremena koju godinu prije. Korak po korak. Reanimacija, resetiranje, pa ispočetka. Napredak je, unatoč svemu – vidljiv i itekako opipljiv. I dok su neki s peticama završavali fakultete ljudskih prava, neki su ponavljali razrede i potpisivali peticije “za obitelj”. Neki još uvijek pišu štampano “P”. Cilj je svima zajednički, kao i neminovnost prolaska kroz isti. Borba za osnovna ljudska prava. Nekad zvuči tako jednostavno, zar ne?