“Devil’s Playground” (2002) je zanimljiv dokumentarni izlazak u još uvijek zatvoren i izoliran svijet tradicionalne kršćanske amiške zajednice. Redateljica Lucy Walker svoju je pažnju fokusirala na nekoliko mladih amiških pojedinaca koji se spremaju za tamošnju tradicionalnu verziju otpuštanja mentalnih kočnica, takozvanu Rumspringu. Rumspringa, ovisno o pojedincu, može potrajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a u tom razdoblju mladi Amiši mogu piti, partijati i biti u potpunosti izloženi modernoj zapadnoj kulturi bez ikakvih ograničenja. No, nakon nekog vremena, od njih se očekuje i konačna odluka o priključenju tamošnjoj crkvi ili napuštanju iste, što za sobom povlači i potpunu eskomunikaciju iz zajednice.
Većina mladih – njih gotovo 90 posto – se nakon razdoblja “ludovanja” ipak vraća u svoje zajednice. Neki, poput, jedne od cura u filmu koja kaže: “nisam točno znala što me čeka, ali sam uvijek pretpostavljala da život pruža više od ovoga”, napuštaju svoje roditelje i prijatelje te odlaze na studij. Neki, poput dečka Farona, “jašu” na teškim drogama, da bi nakon nekog vremena također napustili svoje najbliže u potrazi za novim početkom.
Lucy Walker nas suočava s dosta nepoznatih činjenica koje okružuju ovu još uvijek mističnu zajednicu. Tako doznajemo da većina Amiša nakon osnovne škole prekida formalno obrazovanje koje, tako barem većina religiozno vjeruje, ionako za sobom vuče neizbježno isticanje i taštinu.
Rumspringa, ovisno o pojedincu, može potrajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a u tom razdoblju mladi Amiši mogu piti, partijati i biti u potpunosti izloženi modernoj zapadnoj kulturi bez ikakvih ograničenja.
Količina pritiska koje roditelji, rodbina i stariji prijatalji vrše na mlade Amiše nakon Rumspringe – a sve kako bi što prije pristupili tamošnjoj crkvi – je također poprilično velika, ako ne i neizdrživa. Nije ni čudo kako se tek 10 posto mladih ljudi starijih od 16 godina odlučuje za odlazak od kuće i napuštanje roditeljskog gnijezda.
“Devil’s playground” je zanatski korektno oblikovan u završnu cjelinu, premda mu fali dubine i usredotočenosti, kako na tematskom, tako i na osobnom, sugovorničkom planu. Redateljičina disperzirana koncentracija na previše “govorećih glava” rezultirala je konačnim dojmom o tek pukom telegrafskom iznošenju činjenica i rutinerskom obradom inače intrigirajuće tematike. Zaključno, tek solidno dokumentarno ostvarenje, koje povtrđuje da čak i u tako zatvorenoj vjerskoj zajednici kao što je amiška, postoje normalni i svakodnevni problemi koji su zajednički svim ljudima na planeti.
