Od svojeg osnutka 2008. godine, zagrebački Subversive Film Festival osobita je pojava među regionalnim i međunarodnim filmskim festivalima. Subversive je za svoju bogatu i raznoliku filmsku ponudu – ove godine podijeljenu na programe igrane i dokumentarne konkurencije, uvid u interdisciplinarni rad palestinske umjetnice Noor Abed, retrospektivu djela prijelomne libanonske redateljice Heiny Srour i popratne naslove – jednako zainteresiran kao i za svoje diskurzivne oblike foruma, simpozija i radionica.
Devetnaesto izdanje Subversivea u Zagrebu se, pod naslovom “Neljudska moć: algoritmi kapitala” održava od 18. do 30. svibnja na dvojnoj lokaciji Kinoteke i Dokukina KIC. Ovogodišnji je Subversive jučer u Kinoteci uz projekciju filma “Leila i vukovi” / “Leila and the Wolves” / “Layla wa-l- dhi’ab” (1984) otvoren uz dodjelu nagrade za životno djelo Wild Dreamer “Dragan Rubeša” njegovoj redateljici Heiny Srour, koja je iskustvo umjetničkog i političkog otpora ugnjetavanju i nepravdi opisala kao “skakanje u vodu čak i ako tada ne znamo plivati”, a direktor festivala Nikola Devčić svoje je viđenje Subversivea potom afirmirao kao “podršku životu i pobunjenom umu svojim zagovorom borbe protiv nasilja, nepravde i besmisla.”
U užim okvirima, osim kao vrijednosno izričito određen festival, Subversive figurira i kao utjecajan probir dokumentarnih filmova relevantnih tema i nerijetko transgresivnih formalnih postupaka. Uz opsežno iskustvo s festivalskim programiranjem, intelektualno podrobno argumentiranim sociopolitičkim angažmanom i radom unutar akademske filmologije, umjetnička direktorica već sedmog izdanja festivala i selektorica njegovog filmskog programa, Dina Pokrajac, protumačila nam je središnje teme ovogodišnjeg Subversivea te vezivno tkivo vrlo raznolike konkurencije, a uputila nas je i kojim sadržajima – i diskurzivnim i filmskim, a napose dokumentarističkim – ove godine vrijedi posvetiti osobitu pozornost.
Premda naslov ovogodišnjeg izdanja Subversivea ukazuje na sve nužnije rasprave o uplivu umjetne inteligencije u područje umjetničke proizvodnje i općenitije organizacije rada u različitim sektorima društvenosti, diskurzivni sadržaji festivala – poput okupljanja kulturnih te filmskih radnica i radnika s perifernih područja Balkana i Jugozapadne Azije – spomen algoritama kapitala vezuju s dugotrajnijim pitanjem posljedica ekonomske neprivilegiranosti na mogućnost umjetničkog samoodređenja. Kako bi sažela središnje teme ovogodišnjeg izdanja Subversivea te njihov utjecaj na probir filmskog programa?
“Riječ je svakako o povezanim fenomenima. Kao što stoji u pozivnom pismu ovogodišnjim festivalskim gostima, filmašima i govornicima, umjesto oslobođenja ljudskih bića od tlake posredstvom tehnologije, svjedočimo oslobođenju same tehnologije od ljudskih prioriteta i potreba. U pitanju je sablasno doslovan primjer onoga što je Marx još davno nazvao ‘neljudskom moći’ kapitala. U današnjem svijetu, svi osim šačice milijardera na čelu velikih digitalnih kompanija, sve infantilnijih svjetskih vođa i kompromitirane zabavljačko-estradne klase, čiji predstavnici disperziraju našu pažnju putem neopterećujućih i bestežinskih sadržaja, bivaju izgurani na periferiju.
“Filmski program značajan prostor daje filmskoj estetici i praksi koja dolazi s Globalnog juga i ukazuje na to da – kao građanke i građani jugoistočne Europe, locirane na samoj periferiji Europske unije i bivših kolonijalnih sila – imamo mnogo zajedničkog s državama poput Egipta, Libanona ili Palestine. Svakako više nego sa svojim bogatim zapadnim susjedima, a pogotovo u vidu zajedničkog, no sustavno brisanog nasljeđa Pokreta nesvrstanih. U kontekstu festivala općenito i simpozija specifično, upozoravamo na procese periferijalizacije te na povijesne, političke i ekonomske sile koje ih nastavljaju proizvoditi. Želimo istražiti kako suvremeni oblici organiziranja i kulturne proizvodnje stvaraju prostore otpora u uvjetima prekarnosti, cenzure i političke iscrpljenosti te koji nas oblici borbe, imaginacije i kulturnog rada još uvijek povezuju.”
Uz dosljednu posvećenost kvaliteti i tematskom angažmanu, i igrana i dokumentarna konkurencija Subversivea ove godine donose vrlo raznolike naslove. Primjerice, u igranom programu možemo uloviti hvaljenu crnohumornu priču o Tajlanđanki koja se iz mrtvih vraća kao svjesni kućni aparat i postaje malo vjerojatan protivnik korumpiranoj obitelji svojeg mladog udovca, vizualno izuzetno ambicioznu kinesku dramu o društvu koje je sposobnost sanjanja trampilo za besmrtnost, katarzičnu kroniku osobne emancipacije od nasljeđa seksualnog nasilja i ovisnosti te satiričnu dekonstrukciju mita o Drakuli. Koje podložne vrijednosne preokupacije i pristupi subverziji ustaljenih hijerarhija ove naslove vezuju u koherentnu programsku cjelinu?
“Okupljeni filmovi jednako podrivaju ustaljene obrasce filmske naracije i okoštale strukture kasno-kapitalističkog te neokolonijalnog poretka. Jedan od najzanimljivijih suvremenih redatelja, Bi Gan, u post-apokaliptičnoj sagi ‘Uskrsnuće’ povijest Kine i povijest filmskog medija povezuje u odraz i generator društvenog sjećanja. Kroz epsku priču o pobunjenom sanjaru, vodi nas na čuvstvenu odiseju koja propituje odnos sjećanja i tehnologije. Rumunjski enfant terrible Radu Jude kroz drakulijansku mitologiju stvara film o prirodi filma; njegova vampirska saga uz naglašeno neprirodnu umjetnu inteligenciju transformira se u grozničav digitalni san.
“Glasoviti eksperimentator Lois Patiño u ‘Arielu’ također stvara meta-filmsku strukturu, pa gledateljstvo ukrcava na putovanje šekspirijanskim zakutcima čovječje duše i nepromjenjive ljudske naravi, njenim tragikomičnim ponorima i neslućenim klimaksima. Jedan od formalno najinovativnijih filmova godine, ‘Kronovizor’, svoju gotovo isključivo tekstualnu sliku pretvara u portal za preispitivanje historiografije, nemogućih izuma i teorija zavjere.
“Nekoliko filmova zahvaća nasljeđe kolonijalizma: južnoafrička dokufikcija ‘Varijacije na temu’ prati sudbine crnih vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu, a njihove obitelji uzaludno čekaju reparacije. Film ‘Osmijeh pod oštricom’ kroz neobičan ljubavni trokut u bivšoj portugalskoj koloniji, Gvineji Bisau, pokazuje kako osobni odnosi uvijek poprimaju političke dimenzije i bivaju prožeti hijerarhijama moći. Subverzivna seksualnost prožima i spomenutu tajlandsku farsu ‘Koristan duh’, koja vraća političku snagu kviru, čiji izraz locira u autsajderima svih vrsta, živim i neživim, te njihovoj zajedničkoj borbi protiv roda, države i kapitala. Imamo i dvije intimne priče: redateljski prvijenac Kristen Stewart ‘Kronologija vode’ pokazuje kako se trauma i krvava povijest ženskog tijela može preobraziti u umjetnost, a japanski diptih ‘Dva godišnja doba, dvoje stranaca’ pričom o dva para i umjetničkom procesu otkriva iznenađujuću povezanost. Selekciju zaokružuje palestinski film ‘Kronike opsade’ koji nas poziva da se humanošću suprotstavimo kolektivnoj apatiji.”
Subversive se već godinama afirmira kao jedan od najkreativnijih, najotvorenijih i najbogatijih izvora dokumentaristike među hrvatskim festivalima. Ovogodišnji dokumentarni naslovi – kao, uostalom, i spomenuta igrana konkurencija – svjedoče o shvaćanju značaja društvenog dijaloga o stvarnosti različitih oblika i manifestacija prinudnih ekonomskih migracija, barem donekle oslobađajućem razrješenju s traumama ovisnosti ili seksualne stigme te složenog nasljeđa političkih kriza koje se u suvremenom društvu rijetko spominju, a još slabije doista razumiju. Prema tvojem mišljenju, koji filmovi iz ovogodišnjeg dokumentarnog programa najpreciznije zahvaćaju krovno višeznačje upliva infrastrukture kapitala u individualne živote i koje bi nam naslove osobito preporučila?
“Upliv infrastrukture kapitala u živote pojedinaca prisutan je u svim odabranim naslovima, pa i ako nije očit na prvi pogled. Recimo, bajkovita kineska coming of age priča ‘Majska šuškanja’ na samom kraju otkriva da djevojčice neće nastaviti zajedno školovanje, jer neke čeka sudbina u lokalnim tvornicama umreženim u globalne tokove kapitala. Filmove možemo podijeliti i tematski i stilski. Migracijama se na različite, no podjednako inovativne načine bave ‘Besane noći’ i ‘London’. Prvi u posvemašnjoj tmini i tajnosti te tradicionalnom opservacijskom ruhu skicira neosuđujući portret afganskih krijumčara, dok drugi hibridnošću u potpunosti podriva filmske rodove, tako da ga neki festivali uvrštavaju u svoju dokumentarnu, a drugi u igranu konkurenciju.
“Snimljen u potpunosti u unutrašnjosti automobila kroz susrete s putnicima, ‘London’ skicira politički portret današnje Europe, njenih skučenih nacija i prostranih autocesta, u potrazi za temeljima suživota usprkos ekonomskim i društvenim nejednakostima. S druge strane, ‘Pjesma bez doma’ o gruzijskoj trans djevojci i ‘Kad bi se golubi pozlatili’ o ovisnošću poharanoj rodbini, seciraju obiteljsku intimu i podrivaju tradicionalne porodične odnose.
“Tri filma u konkurenciji poduzimaju goleme arhivističke poduhvate i dokazuju da arhivi mogu biti potentan katalizator za oživljavanje zaboravljenog te stvaranje novog audiovizualnog i kolektivnog sjećanja. To su gradska simfonija i posveta Bejrutu ‘Voliš li me’, psihodelična kvir istraga alternativnih povijesti ‘Ukronija’ te kompleksan geopolitički portret ‘Nedovršen kalendar’, snimljen i istražen na osovini Venezuela-Iran, o neočekivano subverzivnom potencijalu nafte kao sredstva otpora imperijalizmu. Bliskoistočna ratna previranja približava nam i ‘Fantomska bol Rožave’, portret ranjenih kurdskih gerilki koje se smijehom i prkosom nose s tegobama hendikepiranosti i životne ugroze, ne gubeći nadu u realizaciju ženske revolucije. Naposlijetku, monumentalni ‘Shifting Baselines’ vodi nas na teksaško-meksičku granicu, gdje mahniti Musk gradi svoje falusoidne igračke-rakete. U crno-bijelom kadru rastvara Boca Chicu, mjesto koje objedinjuje uništenje Zemlje i neba katastrofalnim kozmičkim zagađenjem uzrokovanim neoliberalnom penetracijom svemira.”
Paralelni programi ovogodišnjeg Subversivea upoznaju nas s dvije izvanredno zanimljive umjetnice koji će većini publike festivala – apriorno iznadprosječno zainteresirane za rasprave koje začinju i informirane o umjetničkim okvirima unutar kojih djeluju – svejedno figurirati kao prvi doticaj s njihovim radom. “Škola intervencija” interdisciplinarne palestinske umjetnice Noor Abed danas nikada hitnijem pitanju palestinske autonomije pristupa kroz socioekonomski sveobuhvatniju i duboko ukorijenjenu prizmu lokalnih epistemologija, održivih zajednica i promišljanja alternativnih ekonomija, a retrospektiva festivalske laureatkinje Heiny Srour gledateljstvo će upoznati s avangardnom figurom ženske arapske kinematografije, čiji je rad doslovno omogućio napore svih njezinih nastavljačica. Što je odredilo ovogodišnji odabir istaknutih umjetnica?
“Dok svjedočimo opscenom spektaklu prvog uživo i digitalno prenošenog genocida u povijesti, prirodno je da iskažemo solidarnost s palestinskim narodom, stavljajući fokus na njihovu filmsku umjetnost te folklor kao vrelo znanja i – prvenstveno ženskog – otpora represiji. Noor Abed fascinantna je umjetnica čiji 8mm i 16mm filmovi, koje ćemo prezentirati u sklopu izložbe u jedinstvom prostoru bivše tvornice Pogon Jedinstvo, promatraju krajolik kao koreografiju zajedništva. Kod Noor Abed žene pjevaju, plešu, unose ritam, pomiču i oživljavaju pustinju. Njihova prisutnost ne iscrpljuje se u ikonografiji žene kao nacije ni u monumentalizaciji ratnika kao herojskih figura. Ženski glas u njezinim filmovima nije opća alegorija domovine, nego uvodi partikularnu, ranjivu i materijalnu dimenziju pamćenja, onu koja se nikako ne može prevesti u nacionalnu metaforu. Abedine protagonistice i protagonisti nipošto nisu objekti tuđeg pogleda, nego gorde čuvarice i čuvari kolektivne borbe i svijesti.
“Sinoć smo pred punom dvoranom Kinoteke otvorili festival uz magnetičnu prisutnost Heiny Srour i projekciju njena proročanskog remek-djela ‘Leila i vukovi’, koja izlaže višedesetljetnu povijest ženskog otpora te borkinja za oslobođenje od kolonijalizma i patrijarhata u Palestini i Libanonu. Heiny Srour uručili smo nagradu za životno djelo zbog nemogućih filmova koje je iznjedrila usprkos svim zabranama i prijetnjama te ekonomskoj i političkoj marginalizaciji. Bilo je doista dirljivo vidjeti kako je zagrebačka publika reagirala na ovaj četrdeset godina star film i potom zahvalila Heiny na njenom požrtvovnom i beskompromisnom angažmanu protiv ratnih huškača, lažnih marksista i patrijarhalnih kolaboracionista.
“Tijekom razgovora s publikom nakon projekcije, još smo bolje uvidjeli nevjerojatnu formalna inovativnost, no iznad svega aktualnost filma zbog ratnih zbivanja koja opisuje i koja se protežu u beskraj. Reakcije publike ukazale su na važnost vraćanja zaboravljenih djela iz filmske povijesti natrag u cirkulaciju. Paralelno s retrospektivom na Subversiveu, u Francuskoj njezin prvi dokumentarni film ‘Kucnuo je čas oslobođenja’ iz 1974. godine opet kreće u kinodistribuciju. Rezultat je to predanog arhivističkog, kustoskog i restauratorskog rada koji treba sagledati u širem kontekstu borbe za ženska prava, politizaciju kanona i dekolonizaciju kulture.”
Za sve koji neće moći prisustvovati svim paralelnim programima, nego pažljivo odabirati sadržaje koje žele uloviti na ovogodišnjem Subversiveu, koje dijelove programa ne smijemo propustiti?
“Budući da smo raspravile o većini naslova, ovdje bih skrenula pozornost na eklektični program posebnih projekcija koji sadrži i dva filma domaćih autorica: ‘O mačkama i ljudima’ Sunčice Ane Veldić i ‘Na brdu’ Karle Crnčević, koji kroz priče o kastraciji mačaka i psećem azilu propituju etičke implikacije odnosa između ljudi i životinja. Paralelno sa svjetskom premijerom u Cannesu ekskluzivno donosimo epski dokumentarac ‘Che Guevara: Posljednji drugari’ koji prati mukotrpno putovanje Cheovih suboraca prema slobodi, od Bolivije do Kube, od snova o transkontinentalnoj trećesvjetskoj revoluciji preko otrežnjenja te do spoznaje o neuništivim tekovinama prijateljstva, borbe i solidarnosti.”