Zagrebačko Dokukino KIC je u petak, 16. siječnja, u suradnji s Kinoklubom Zagreb i Društvom hrvatskih filmskih autora i producenata ugostilo Stefana Pavlovića, redatelja južnoslavenskog podrijetla koji trenutno živi u Amsterdamu. Zašto je ovakvo biografsko određenje uopće bitno postaje jasno prilikom upoznavanja s Pavlovićevim dokumentarnim debijem, koji je tom prilikom i prikazan uz njegov masterclass.
“U potrazi za konjima” / “Looking for Horses” (2021) obišao je preko četrdeset međunarodnih festivala, na kojima je i višestruko nagrađivan, a u Hrvatskoj je potkraj 2021. godine prikazan u programu Human Rights Film Festivala. Povratak filma u Zagreb i redateljevo posebno predavanje sada je pratila i radionica namijenjena filmskim autorima. Ipak, vrijedi istaknuti da se susret s Pavlovićevim likom i radom mogao pokazati bitnim svakome koga imalo dublje zanimaju različiti sustavi proizvodnje značenja, ne samo film. Riječ je o redatelju koji se na originalan način uspijeva baviti jezikom i komunikacijom, bez da ostane zaključan isključivo u poznatim leksičkim kodovima – Pavlovićev rad jest određen jezicima koje u različitim mjerama poznaje (engleskim, srpskohrvatskim, kako ga sâm zove, te nizozemskim), no on iz njih i iskoračuje u njihove sive prijelaze, gestu te sliku.
Oni koji su mnogo vremena proveli okruženi kalkovima visokog obrazovanja, gdje su naučeni da ne postoji ništa izvan teksta, a kamoli (govorenog i pisanog) jezika, sigurno će izraziti skepsu prema slici svijeta koju skicira “U potrazi za konjima”. Redatelj odlazi u Bosnu i Hercegovinu, gdje provodi dane sa Zdravkom, bivšim veteranom rata devedesetih koji je od granata gotovo posve oglušio, a u nesreći s akumulatorom izgubio jedno oko. Zdravkov život neprestano se odvija na rubu društva uspostavljenog raspadom bivše države – u osami na jezeru lovi ribu, hrani lokalnog psa lutalicu, stanuje u improviziranom smještaju. Nekoliko puta su ga posjećivale različite televizijske ekipe u želji da naprave prilog o njemu, no sve ih je odbio. Pristao je surađivati s Pavlovićem jer vjeruje u njegovu dobrotu, zove ga imenom i dozvoljava mu sva pitanja.
Ovako participativno postavljen film djeluje kao kakva studija u kojoj se antropolog odlučuje za promatranje sa sudjelovanjem. Istovremeno, film doslovno ispunjava Pavlovićev autorski glas, oživljen naracijom u pozadini. Kratka usmena skica o vlastitom podrijetlu i podijeljenosti između materinjeg (dokinutog) srpskohrvatskog jezika i nizozemskog, jezika sredine u kojoj je trebalo rasti nakon izbjeglištva, daje i Zdravkovom portretu novu dimenziju. Dok su sve bitne stavke za publiku ispisane i izgovorone u offu na engleskom, osim poneke riječi na nizozemskom te konkretnih referenci na suštinski neprevodive termine i koncepte iz južnoslavenskih kultura/kulture – eto problema za jezične i kulturološke puriste ili revizioniste, ali ne i za praktikante samih jezika i kultura – razgovori između Pavlovića i Zdravka odvijaju se bez većih problema na naškom. Komunikacija je dodatno usložnjena Pavlovićevom govornom manom, mucanjem koje najčešće uspijeva držati pod kontrolom, ovisno o jeziku koji govori, njegovim krnjim poznavanjem materinjeg jezika te Zdravkovim hendikepima.
Pavlović je svoje predavanje naslovljeno “Od snimanja intimnosti do intimnog snimanja” održao na engleskom, jeziku koji za njega i publiku i u filmu i u izvanfilmskoj stvarnosti predstavlja metakôd, kompromisni alat za uspostavljanje kontakta. Da intimnost ima itekako veze s komunikacijom razaznaje se već u prikazanom filmu – međusobno nalaženje u jeziku, čak i kad se radi o pojedincima koji su jedan drugome inicijalno stranci, ispostavlja se kao intimna stvar par excellence, a ne tek pitanje neosobnog i općeg društvenog ugovora. Zdravko i Pavlović pronalaze svoj jezik, zasnovan na zanimanju za drugoga i dijeljenom etičkom stavu koji ne zahtijeva čak ni potpunu verbalizaciju. Usprkos pretpostavkama tvrdih formalista, kontakt između dvojice muškaraca ne počiva (isključivo) na zajedničkom poznavanju niti ijednog službeno definiranog leksika niti njegovih izvitoperenih izdanaka, zastranjenja, mutacija.
Neki će reći da baš zato što postoje standardizirani kodovi na čijim rubovima se Pavlović kreće kako u komunikaciji sa Zdravkom, tako i pripovijedajući o vlastitom jezičkom identitetu, jedna ovako magična, očuđena pozicija i jest moguća. Međutim, kako objasniti razinu na kojoj film rezonira s različitim publikama, bez obzira koje govorene jezike i nacionalne povijesti poznaju? “U potrazi za konjima” demonstrira praksu onoga što Pavlović naziva intimnim snimanjem, odnosno infuziranjem slike i njenih montažnih nizova tragovima odnosa između dokumentarista i dokumentiranog subjekta, kao i autorskom samorefleksijom. Samo onaj tko je spreman upoznati sebe može se otvoriti i drugome, uhvatiti njegovu transformaciju ili drugi trag kompleksnosti zanimljiv za filmsku obradu, a zatim vladajući i ponekim tehničkim znanjem otvoriti u svemu tome vrata i trećem promatraču pred platnom ili ekranom.
Pavlović je pokazao i materijal koji je snimio kad se tek počeo zanimati idejom proizvodnje filmova, isječke iz života svojih prijatelja u Kanadi. Njegova namjera je bila vizualizirati publici ono što je nazvao “prazninom” tih kadrova, njihovu jednodimenzionalnost – zanimljivo je primijetiti da su ovdje metafore za nedostatak istinske intimnosti vizualne. Radi se o zapisima u stvarnosti intimnih trenutaka međusobno bliskih ljudi koji su daleko od nezanimljivih. Takve sekvence suvremeni gledatelj redovito viđa u različitim filmskim i njima rubnim kontekstima, no one zaista nemaju imerzivan karakter niti čude i vode promatrača na putovanje kakvo vodi materijal nastao sa Zdravkom. Kako to objasniti, znajući da je sâm redatelj radije odabrao prepustiti taj rani porod od tmine publici na sud, nego egzaktno usmeno odrediti što ga čini nedostatnim?
U estetskoj kulminaciji filma, Zdravko u total kadrovima upravlja krdom konja, dajući smisao naslovu cijelog Pavlovićevog uratka. Odlučivši se na svojevrsno odmetništvo, objasnivši iz prve ruke zašto je prijelaz iz mira u rat težak, kao i povratak iz rata u mir, obilježen tragedijama cijelih generacija, ovaj čovjek dinamične životne priče podsjeća na kakvu figuru mitskog Divljeg Zapada. Potraga za konjima, koji zaista postoje, ostavljeni na slobodi u potezu od Livna do Trebinja uslijed ekonomskih i političkih promjena tijekom dvadesetog stoljeća, što nakon Drugog svjetskog rata, što nakon rata devedesetih, važnija je na simboličkoj razini nego na doslovnoj. Ovakav sloj čini Pavlovićev film bogatim, raskošnim, snažnog učinka. Dokumentarist ne drži svijet svoga filma zatvorenim gledatelju, nego ga empatično otvara, omogućujući mu vezu i s protagonistom i s vlastitim autorskim glasom.
Možda zanimanje stvarima kao što su film za kakvim je tragao Pavlović uopće ne mogu spasiti egzaktna pravila, principi ni instrukcije. Možda je termin masterclass utoliko nesavršen za ono što je okupljenima priredio redatelj, približivši vlastito iskustvo s preprekama u kreativnom i analitičkom radu. Ovdje se nisu otkrivale tajne zanata, valjda zato što i nisu univerzalne – problemi su ti koji jesu. Nije lako ni utvrditi sve ključne prijelome u kojima “U potrazi za konjima” uspostavlja onu intimnost koje se ticao cijelo Pavlovićevo izlaganje. Njegovim riječima, ona se “nađe pa izgubi”, svedena na pitanje trenutka kojeg uvijek treba ponovno uspostavljati. Zbog toga promjenu paradigme intimnosti treba prepoznati u trenutcima kad Zdravko samoinicijativno prepusti upravljanje čamcem Pavloviću, kad pristane od njega preuzeti kameru, kad zaplače dok govori o narodnoj pjesmi… Paradoksalno, kad film u jednom smislu prestane biti filmom.