Dvadeset i četiri godine dugo je razdoblje za snimljeni materijal da odleži. Društveni kontekst za to se vrijeme često duboko promijeni, izmijene se generacije i promijene se vlasti. Kamal Aljafari, danas međunarodno prepoznatljivo ime suvremenog dokumentarnog filma, proveo je 1989. sedam mjeseci u izraelskom zatvoru pod sumnjom protudržavnog djelovanja. Dvije godine kasnije, vratio se u gradove Džabaliju, Gazu, Rafu i Han Junis u potrazi za čovjekom s kojim je jedno vrijeme bio dijelio ćeliju, a kojem se još u zarobljeništvu izgubio svaki trag. Kompilacija materijala koji je Aljafari tom prilikom snimio, prolazeći ulicama na kojima se još uvijek odvijao život palestinskog stanovništva, čini redateljev posljednji film “S Hasanom u Gazi” / “With Hasan in Gaza” / “MaeHasan fi Ghaza” (2025), ove godine nominiran i za Europsku filmsku nagradu u dokumentarnoj kategoriji.
Aljafari je odavno više od tek lokalno značajnog autora. Obrazovao se u Njemačkoj, unazad nekoliko godina živi u Parizu te je sa svojim filmovima obišao cijeli svijet. Njegov prethodni “Fidai Film” (2024) – nagrađen na Visions du Réelu u kategoriji “Burning Lights” – svojevrsni je festivalski hit arhivske dokumentaristike, ako se to može reći za ostvarenje koje javno eksponira izraelsko otuđenje filmskog materijala Palestinskog istraživačkog centra u Beirutu još 1982. godine. Aljafarijevi raniji radovi također nude fascinantan uvid u kontinuitet brisanja palestinskog materijalnog nasljeđa, a onda i same zajednice na prostorima Gaze i Zapadne obale. Redatelj u svojim filmovima meandrira u stilovima i postupcima, spajajući osobnu palestinsku perspektivu na izraelsku okupaciju sa sjećanjima i iskustvom kolektiva.
“S Hasanom u Gazi” sažima ponešto od tradicije filma ceste, no na vrlo organski način blizak iranskim autorskim probojima Abbasa Kiarostamija i Jafara Panahija. Taksist Hasan upoznaje Aljafarija s trenutačnim stanjem teritorija pod izraelskim pritiskom, koji je nakon nešto više od dva desetljeća gotovo do temelja izbrisalo ratno razaranje, kako svaki gledatelj zna iz izvanfilmskog konteksta. Panorame koje je Aljafari uspio zabilježiti u samo dva dana snimanja u studenom ranih dvijetisućitih već otkrivaju teške životne prilike lokalnih Palestinaca, među kojima mnogi danas sigurno nisu ni živi ili vode teške živote. Izravno komunicirajući s ljudima na svom putu, redatelj indirektno podsjeća publiku da teror nad palestinskim civilima traje jako dugo, prvo u vidu proizvoljnog ograničavanja njihovog kretanja, zatim uništavanja njihove infrastrukture, a u konačnici i targetiranja koje odaje ambiciju masovnog istrebljenja.
Za razliku od Aljafarijevih drugih filmova, ovaj ne karakteriziraju značajnije montažne intervencije – materijal je sklopljen redoslijedom kojim je i nastao, pritom tehnički vrlo jednostavno, kamerom direktno iz ruke. S obzirom da je u nizu trenutaka preuzima Hasan, film isporučuje i njegovu perspektivu na zatečenu sredinu. Aljafari se poigrava pitanjem kako lokalac Hasan vidi Palestinu i njega samoga, putnika namjernika i povratnika angažiranog oko teme od osobnog značaja. U naknadnim intervjuima i diskusijama navodio je da tijekom samoga snimanja nije bio razmišljao o izradi filma kakav je naposljetku napravio, no pojedini njegovi detalji otkrivaju da je određena namjera o budućem objelodanjivanju materijala ipak postojala. “Nitko te neće prepoznati, ovo će biti prikazano tek nakon mnogo vremena”, riječi su koje iza kamere Aljafari upućuje jednom od mladića koji njega i Hasana vodi ruševinama koje su iza sebe ostavili Izraelci.
Svima zainteresiranima za cjelovit Aljafarijev opus bit će zanimljivo opaziti aspekte njegovog autorskog razvoja mediju u ovom filmu, istodobno najnovijem u gotovo dvadesetogodišnjem opusu i najstarijem po vremenu nastanka isječaka koji ga čine.
Očekivano za Aljafarija, “S Hasanom u Gazi” nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu. Riječ je o redatelju koji fragmentarnim bilježenjem svijeta oko sebe ili, drugdje, radom na pronađenom ili preuzetom materijalu, implicitno pripovijeda priču palestinske zemlje i ljudi. Za Aljafarija bi se moglo utvrditi da računa na određenu inteligenciju, imaginaciju i moralnu odgovornost svoje publike, za početak rado proširujući konvencionalnu ideju o tome kakav materijal sve može dospijeti u film – “Prisjećanje” / “Recollection” (2015) kolažira isječke iz različitih postojećih filmova o Džafi, “Neobično ljeto” / “An Unusual Summer” (2020) nastaje od snimki očeve nadzorne kamere itd.
“S Hasanom u Gazi” odaje vrlo rudimentaran pristup dokumentarizmu bez poliranja, ali ipak prati ideju apstraktnije nadogradnje značenja. Potrebno je dijelom i samostalno ispresti priču o obradovanoj djeci koja na ulici neprestano traže Aljafarija da ih snimi, o društvenom životu muškaraca kojima dio slobodnog vremena prolazi u društvenim igrama u gostionici, kao i zabrinutosti stanovništva koje redatelju podastire stanje stvari izvan vedrih oaza života na području nagriženom religijskim etnonacionalizmom.
Svima zainteresiranima za cjelovit Aljafarijev opus bit će zanimljivo opaziti aspekte njegovog autorskog razvoja mediju u ovom filmu, istodobno najnovijem u gotovo dvadesetogodišnjem opusu i najstarijem po vremenu nastanka isječaka koji ga čine. U dječjim uzvraćenim pogledima kameri, panoramama snimljenim u sumrak iz automobila u pokretu i obzoru koji spaja more i kopno, krije se redateljsko oko u potrazi za najpodesnijim međuscenskim skokovima i dinamici kadra. Aljafari je u vrijeme nastanka snimki još studirao u Kölnu, vježbao operiranje tzv. super šesnaesticom i uglavnom nije imao kristalne predodžbe o tome kakav će njegov autorski prosede postati. “S Hasanom u Gazi” briljantan je rad u tipu direct cinema režije, udivljujuće emocionalno, kompozicijski i ritmično uigranog kadra, s otkrićem rijetke glazbe koja je obilježila palestinsku popularnu kulturu sedamdesetih u pozadini – ispada, može se dodati, i kad je bilo teško, nekih boljih vremena.