Trajanjem od šezdeset minuta na razmeđi između srednjometražnog i cjelovečernjeg filma, “Ne shvaćajte to osobno” / “Don’t Take It Personally” (kunstencentrum nona / Kinematograf; 2025.) u režiji višemedijske umjetnice Jelene Jureše najavljuje se kao eksperimentalno-dokumentarni koncertni film. Načinom izvedbe i komunikacije koji se “kosi s podrazumijevanim i prevladavajućim oblicima filmovanja” (poslužimo se definicijom Hrvoja Turkovića iz “Filmskog leksikona” LZMK) jest eksperimentalni, dokumentarnost se očituje u tomu što se slikovna građa – ulja na platnu nizozemskog zlatnog doba i flamanskog slikarstva te suvremena scenska izvedba glumačko-glazbenog trojca – nadaje dokumentarnom. Koncertnim filmom u nas obično zovemo onaj koji je zabilježio koncertni nastup ili više njih, podrazumijevano pred gledateljstvom i slušateljstvom, no tim će se nazivom gdjekad imenovati i slikopis u kojem izvođači koncertiraju samo za potrebe snimanja filma, bez publike, kao što je, primjerice, “Pink Floyd: Uživo u Pompejima” / “Pink Floyd: Live at Pompeii” (1972) Adriana Mabena. U mnogim, pak, krugovima koncertnim se filmom smatraju i snimke komičarskih nastupa i kazališnih predstava, a ne samo glazbenika.
Najveći, središnji dio “Ne shvaćajte to osobno” zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom. Može se također nazvati i predstavom ili performansom, pri čemu se ovo posljednje čini najprikladnijim, pa bi se u tom svjetlu “Ne shvaćajte to osobno” mogao označiti kao eksperimentalno-dokumentarno performirani film, da se poslužimo rječnikom, odnosno terminologijom jednog od najustrajnijih i najdosljednijih regionalnih umjetnika performansa, Slovenca Marka Brecelja.
Uvodnih desetak minuta “Ne shvaćajte to osobno” pretežno je slikovno ispunjeno djelima dvadesetak nizozemskih i flamanskih slikara sedamnaestog stoljeća – Jana Weenixa, starijeg i mlađeg, Fransa Snijdersa, Rembrandta van Rijna, Abrahama van Calraeta i drugih. Ponajviše onima mrtve prirode (koja tad još nije imala taj naziv), odnosno žanr-slikarstva – uglavnom kadrirano u detaljima i izvacima – posebice usmjerenima na prikaz lovine, ustrijeljene sitne divljači koja odložena u kući čeka da bude pripremljena za objed. Detaljistički precizno naslikane slike, mahom zagasitih boja i podatne voluminoznosti, djela pomnih, neutralnih promatrača koji ponajprije uživaju u zamamnosti svjetla, oblika, kompozicije i perspektive, umjetnine zanose skladom, smirenošću, ljepotom i majstorskom izvedbom blago stiliziranog realizma. No istovremeno zazivaju tjeskobu motivima beživotnih, nepokretnih životinja ugašenih pogleda iz kojih je izbijen posljednji dah, naročito utoliko što je smrt, podrazumijevano i usmrćivanje, odnosno nasilje, moć sile nad slabijim, neprestano pred nama, predočeno u gustom nizu.
Tu i tamo, jedva zamjetno, filmski će se digitalno intervenirati u sliku, vjekovni spokoj zadržan na umjetninama povremeno će biti presječen odudarnim kraćim kadrom pristiglim iz drugog izvorišta, a sve je upareno sa suvremenom elektroničkom glazbom, šumovima i udarcima sad tihe, sad agresivnije (post)apokaliptične prijetnje, uz razlomljeno-demontirano-raslogovano izgovaranje-recitiranje (na engleskom jeziku) rečenice iz naslova i još pokoje, poput: “U ratu smo” ili “Beskorisni smo”.
Najveći, središnji dio “Ne shvaćajte to osobno” zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.
Ako i ne znamo čije slike gledamo i iz kojeg su razdoblja (sve će biti pregledno popisano na odjavnici), njima se stvara snažan dojam prošlosnosti i prolaznosti, zvučnim vezom spleteno sa sadašnjošću, odnosno mogućom (post)apokaliptičnom budućnošću koja samo što nije navrla iza ugla, čemu prisnažuje i nekoliko kadrova amaterskog poćuta što prikazuju sunčev izlazak (ili zalazak), katkad i u monokromatskom negativu. Slika crne usijane kugle nedvojbeno izražava da nam se crno piše. Pristup i stil podsjetit će, moguće, na esejističko-dokumentarne filmove neveselog razmatranja sudbe i stanja čovječanstva iz opusa autora poput Jean-Luca Godarda ili Chrisa Markera.
Dok tim prologom prevladava statičan, razmjerno kratak kadar, sljedećih četrdesetak minuta kadrovi će biti pokretni i dugi, višeminutni. Zabilježeni na više-manje goloj, jednostavno osvijetljenoj pozornici, obilježenoj crnim podnim daskama i sivim betonskim zidovima prošaranim strujnim kablovima i sličnime. U crni kostim-odijelo odjevena govornica-recitatorica-glumica, poslije ćemo vidjeti i plesačica stepa (Marije Nie), u crvenim cipelama sjedi na niskom drvenom postolju nalik teretnoj paleti, dvojica glazbenika, vrlo sličnih jedan drugomu (braća Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz), odjeveni (donekle) androgino, jednakih frizura jarko narančasto-crvene boje, gotovo hipnotički usredotočeno sviraju električnu gitaru i električnu bas gitaru, potonju ponajčešće gudalom, koji, spojeni na brojne digitalne i analogne preoblikovače zvuka, malo kad zazvuče kao ta dva glazbala. Govoreni tekst, koji će zazvoniti kao kakva akcijska ili slam poezija, temeljen je na zbirci eseja “Doba kože” (2019) Dubravke Ugrešić u kojima se, pojednostavljeno i najsažetije, na čovjeka gleda kao na najopasniju životinju, a na naše doba kao na “mrtvo doba”. To se, je li suvišno ukazati, uvezuje s prološkom motivikom nekog ranijeg, no u osnovi, zar ne, sličnog doba u kojem je čovjek bio vuk i čovjeku i životinji i svem ostalom životu.
Kamera iz ruke, na stabilizatoru, polako, (naoko) intuitivno, bez čvrstog plana, ide od izvođača do izvođača, što je u skladu sa samom izvedbom koja se također doima okvirno dobro pripremljenom, no otvorenom za određeno podešavanje prilagođeno scensko-izvedbenom osjećaju u određenom trenutku. Publiku ni u jednom trenutku ne vidimo, a Nie se najčešće obraća izravno kameri, tj. gledateljstvu u kinu (ili gdje već), što navodi na prosudbu da je izvedba pred nama ostvarena samo za potrebe snimanja filma.
Ako cjelinom temeljno prevladava sumorno čuvstvo ogorčenog nezadovoljstva, iskazanog iz gledišta žrtve svakodnevnih silnika na pozicijama moći, društvene i osobne, zaslužene ili nezaslužene, “Ne shvaćajte to osobno” kao kreativno djelo svojevrsne pobune samo po sebi očituje određenu vjeru i nadu. Te svakako hvata i prenosi poveliku, malne opipljivu stvaralačku energiju izvođačkog trojca, osobito pozitivno napetu, zamalo vidljivu, između dvojice glazbenika koji se neprestano intenzivno osluškuju i pogledavaju u poticajnoj sviračkoj međuovisnosti.