“Treba li nam još jedan film o Johnu Lennonu?”, moglo se pročitati povodom dva razmjerno svježa dokumentarna slikopisa o tom velikanu pop-rocka, “One to One: John & Yoko” oskarovca Kevina Macdonalda i Sama Rice-Edwardsa i “Daytime Revolution” (2024., 4) Erika Nelsona. Ako je dobar, odgovaramo, treba (što god to značilo), baš kao i bilo koji drugi dobar film.
Premda usredotočen na kratko razdoblje, prvih godinu i pol dana boravka Johna Lennona i supruge mu Yoko Ono u New York Cityju, 1971.-1973. g., “One to One: John & Yoko” (2024. | ★★★★ i 1/2) je štoviše, jedan od najboljih, ako ne i dosad najbolji film o Lennonu, čiji su život i karijera filmski obrađeni na desetke puta. Posrijedi je gust, intenzivan, dinamičan mozaik arhivskih snimaka što ponajprije prikazuju tadašnja naglašeno aktivistička nastojanja Lennona i nerazdvojne mu družice, koji su u tom razdoblju nastojali utjecaj svoje, odnosno njegove slave upotrijebiti kao oruđe za poboljšanje svijeta.
Promovirajući mir i nenasilje, povezali su se s radikalnim i ne tako nenasilnim predstavnicima kontrakulture u SAD-u kao što su Jerry Rubin, Abbie Hoffman i Bobby Seale, što je Johna i Yoko stajalo poneke nevolje. Oblikovan povodom restauracije zvuka jedinog Lennonovog cjelovečernjeg koncerta nakon razlaza The Beatlesa, nazvanog “One on One”, održanog 30. kolovoza 1972. u Madison Square Gardenu u New York Cityju, čiji je prihod (tadašnjih 1.5 mil. USD) darovan za poboljšanje uvjeta skrbi i obrazovanja djece s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju, “One on One: John & Yoko” nudi, dakako, i niz snimaka Lennona na pozornici, s odličnim pratećim sastavom Elephant’s Memory. Prvi put javnosti su predstavljene i snimke Lennonovih telefonskih i kućnih razgovora, koje je par onomad bilježio na audio vrpcu, djelomično i zbog toga što su (opravdano) sumnjali da ih državne službe prate i prisluškuju.
“Daytime Revolution” (2024. | ★★★★) Erika Nelsona, također sastavljen pretežno iz arhivske građe, obuhvaća isto razdoblje, zagledajući se u “Šou Mikea Douglasa”, televizijsku razgovornu emisiju Westinghouse Broadcasting Company, u tjednu od 14. do 18. veljače 1972., kad je domaćin Mike Douglas uređivanje programa prepustio Johnu Lennonu i Yoko Ono koji su tad bili i suvoditelji. I tom prigodom, dakako, zagovarali spomenute stavove i ciljeve. Oba filma zauzimaju jasno pripovjedno gledište i izabiru razmjerno usku, ali podosta određenu temu kojom se pozorno bave te tako osobito živo portretiraju središnji lik koji vibrantnošću, duhovitošću, pristojnom drskošću te fascinantnom glazbeno izvođačkom karizmom neodoljivo plijeni pažnju.
Treće svježe ostvarenje koje djelomično zahvaća i Lennona, “Miss O’Dell” (2025., ★★★ i 1/2) Simona Weitzmana manje je filmsko djelo, a više ilustrirani intervju, nalik kompilacijskim uracima kakvih se u nepreglednim količinama može pronaći na YouTubeu. Naslovna gospođa, Amerikanka Chris O’Dell, odrasla u mjestašcu Keota u Oklahomi, praktički je prvi posao, kao dvadesetogodišnjakinja, 1968. g., dobila ni manje ni više negoli u Londonu, u uredima tvrtke Apple The Beatlesa. Ondje je nekoliko godina bila asistentica, tajnica i organizatorica te osobna asistentica članova grupe. Narednih desetljeća radila je, među inima, s The Rolling Stonesima, Ericom Claptonom, Crosbyjem, Stillsom, Nashom & Youngom, Bobom Dylanom i Led Zeppelinima.
S mnogima od njih je prijateljevala, a postala je i prva žena organizatorica turneja u svijetu rocka. Neki od njih o njoj su napisali pjesme, a među njima se, barem naslovom koji ne ostavlja mjesta sumnji, izdvaja “Miss O’Dell” (1973) Georgea Harrisona. O svom životu među zvijezdama rocka 2009. g. objavila je knjigu “Miss O’Dell: My Hard Days and Long Nights with the Beatles, The Stones, Bob Dylan and Eric Clapton, and the Women They Loved”, a za ovaj film došla je ponovno u London kako bi obišla neka mjesta i susrela se s nekim ljudima iz svoje zabavne radne mladosti.
Najveći dio filma, međutim, sjedi za stolom i odgovara na pitanja, odnosno razgovara sa sugovornicima, što se slikovno prati više ili manje odgovarajućim arhivskim filmskim isječcima i fotografijama, po svoj prilici pretežno onima iz javnog vlasništva, te crtežima, jednostavnim animacijama i vizualnim efektima, što se sve doima donekle amaterski skrpanim, ali primjereno nepretencioznim i vedro zabavljačkim.
Premda je The Beatlesima posvećeno stotinjak minuta od (predugačkih) dva sata trajanja, nećemo čuti nijednu pjesmu u njihovoj izvedbi, kao ni izvorne pjesme drugih izvođača, osim naslovne skladbe. U filmu ne sudjeluje nijedna od velikih zvijezda, iako su se na O’Dellin poziv odazvali poneki kolege što su s njom djelovali u zapozorju, poput frizera The Beatlesa Leslieja Cavendisha, voditelja Appleova odjela za repertoar Petera Ashera ili Pattie Boyd, bivše supruge Georgea Harrisona i Erica Claptona, s kojom Chris O’Dell i danas prijateljuje.
Mada, rekosmo, cjelina odiše zbrzanom sklepanošću, Chris O’Dell zanimljiva je osoba i sugovornica koja svoju ulogu ne veliča, ne iznosi tračeve, niti tumači što je zapravo bilo, već se prizemljeno, razložno, bez samodopadnosti, s entuzijazmom i zadovoljstvom, jednostavno prisjeća godina seksa, pića, droge, rock and rolla ispunjenih osjećajem da će mladi istisnuti okoštale strukture i promijeniti svijet nabolje. U njima je, kakve li sreće, drugovala s prvacima svjetske pop-rock scene. I to ne kao kakav prirepak, nego kao djelatna sudionica konkretnoga i aktivnoga doprinosa. Unatoč nedostacima, “Miss O’Dell” simpatično je, zanimljivo i dobrodošlo štivo zagriženijim poklonicima The Beatlesa i pripadajućeg glazbenog svijeta, u kojem će čuti ponešto ili podosta što se ne čini već bezbroj puta prežvakanim. Uz ostalo, ispričat će i anegdoticu iz Zagreba, koji je posjetila s Carlosom Santanom 1975. g.
