U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi “Dokumentarni.days”, priredba u organizaciji Udruge Dokumetar kojom se nastojalo doprinijeti povećanju vidljivosti hrvatske dokumentaristike, uz javno pretresanje nekih tema karakterističnih za aktualno stanje u nas.
Prvoga dana održane su dvije panel-rasprave koje je moderirala filmska kritičarka i članica redakcije Dokumentarni.net Lucija Furač. U prvoj, “Distribucija dokumentarnog filma”, uklopljenoj u diskurzivni program “Doku-diskurziv”, govorilo se, kako naslov jasno upućuje, o distribuciji dokumentarnog filma. Sugovornici su bili Restartova asistentica distribucije Klara Berdais, koordinatorica kinodistribucije Restarta i vlasnica tvrtke za distribuciju filmova Split Screen Marcella Jelić te voditelj kinodistribucije i marketinga tvrtke MCF – MegaCom Hrvatska, Seid Ružić.
Distribucija je, najsažetije, “jedna od tri temeljne grane kinematografije – druge dvije su proizvodnja i prikazivalaštvo – koja se bavi stavljanjem u promet filmova radi njihove komercijalne eksploatacije u ime proizvođača i osigurava kontinuiranu opskrbu programa prikazivačima”, čitamo u “Filmskoj enciklopediji” LZMK, a Marcella Jelić posao distributera, nakon što izabere film koji želi plasirati, opisuje ponajprije kao pronalaženje publike za ostvarenja koja su i industrijski proizvodi i umjetnička djela te pronalaženje prostora u kojima će oni doći do izražaja.
Osim kina, to su festivali, televizije, mrežni servisi i platforme, a često i zbiljski prostori prikazivanja koji nisu kino dvorane, nego su donekle improvizirani, prigodni, povremeni, što uključuje, primjerice, podizanja platna na otvorenim gradskim i drugim prostorima, u knjižnicama, školama, dvorištima ili gdjegod se učini zgodnim ili prikladnim za određenu priliku. Upravo takve projekcije, koje na neki način odbacuju formalne običaje standardnog kino posjeta, ali zadržavaju osjećaj zajedničkog sudjelovanja u doživljaju, naprosto zbog svoje neuobičajenosti često privuku više publike od redovne kino projekcije istoga filma, osobito kad je riječ o dokumentarnom.
Posao distributera, koji se bave i plasmanom domaćeg filma u inozemstvu, obuhvaća mnoge vještine kao što su pregovaranje, marketing, promocija, budžetiranje…, napominje Klara Berdais, a možda najvažnija vještina je procijeniti kojoj publici je film namijenjen i tada sve snage usmjeriti u tom pravcu. Ukoliko se to dobro obavi, izgledi za povoljan ishod, tj. dobru gledanost su veliki, jer se dobar glas o filmu usmenom predajom često proširi i daleko izvan te ciljane skupine.
Iako je i u nas i u svijetu dokumentarni film postao vidljiviji i češće je na repertoaru nego što je to bilo prije dvadesetak i više godina, hrvatski mu prikazivači, kako veliki, poput Blitz-CineStara, tako i mali, nezavisni, poput Kino mreže, osim onih specijaliziranih, poput Dokukina KIC, općenito nisu skloni, jer publici je igrani film i dalje znatno atraktivniji, a svi prikazivači žele imati što popunjenija kina. Stoga se distributeri trebaju zdušno zalagati malne za svaku projekciju, a malobrojni su slučajevi u kojima postupak teče glatko, skoro sam od sebe.
Takav primjer navodi Seid Ružić, a riječ je o britansko-američkom filmu “Becoming Led Zeppelin” (2025) Bernarda MacMahona koji su, nakon IMAX projekcija, ponudili prikazivačima. Trideset pet kina je odmah pokazalo interes, što je rijetkost, i film je ostvario gledanost od nekoliko tisuća, više od ijednog dokumentarnog filma u dotadašnjoj distribuciji MCF – MegaCom Hrvatska. Iako odavna ne postoji, rock sastav Led Zeppelin još je jak i popularan brend, a glazbeni dokumentarci načelno dobro prolaze, smatra Ružić glavnim razlozima tog uspjeha koji ga je donekle iznenadio.
Najuspješniji distribucijski pothvat Restarta, odnosno Klare Berdais i Marcelle Jelić, hrvatski je dokumentarno-igrani film “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante; 2025.) Igora Bezinovića, ostvaren u Restartovoj produkciji, koji je od veljače, kad je osvojio prvu nagradu u natjecateljskom programu “Tiger” 54. Filmskog festivala u Rotterdamu, u nas gledalo zamalo 26 tisuća gledatelja. Film se još prikazuje, s realnim izgledima da postane dosad najgledaniji hrvatski dokumentarni film. Ispred njega su zasad samo “Novo, novo vrijeme” (Motovun Film Festival / Factum; 2001.) Igora Mirkovića i Rajka Grlića (26.678 gledatelja) i “Sretno dijete” (Gerila DV Film, 2003.) Igora Mirkovića (25.924).
Uspjeh “Fiume o morte!”, drži Jelić, velikim dijelom je i u tomu što je ostvaren u zabavnom tonu, iako se bavi ozbiljnim sadržajem, jer široka publika od posjeta kinu očekuje eskapizam, radije nego izlaganje teškim temama. Uz to, u distribuciji se tom prilikom mnogo toga izvanredno dobro poklopilo, sve je funkcioniralo na svim razinama, od suradnje s autorima i producentima, do suradnje s riječkim Art-kinom Croatia, čije je vodstvo objeručke prihvatilo film te i samo uvelike doprinijelo promidžbi, a i mediji su u slučaju “Fiume o morte!” reagirali vrlo entuzijastično.
Rečeno kino – u pogledu zalaganja i interesa za film najbolje kino u Hrvatskoj, smatraju panelisti – svijetao je primjer, jer voditelji mnogih kina diljem zemlje čak “nikad ne odgovaraju na mailove“. Velik problem je i u tomu, pripominje Ružić, što od pedeset sedam kina Kino mreže njih pedeset radi samo vikendom, pa se u tom ograničenom broju projekcija neće opredijeliti za prikazivanje dokumentarnog filma, nego za kakvu hollywoodsku uspješnicu koja će napuniti dvoranu. Gledanost dokumentarnog filma vjerojatno bi bila i veća, smatraju, kad bi dokumentarni film kod prikazivača dobio priliku prikazivati se češće, umjesto tek ovda-onda, a nevolja je i ta što prikazivače ništa ne obvezuje da prikazuju hrvatske filmove. U cjelini, ne treba zaboraviti da je nakon pandemije COVID-19 i širenjem streaming i inih digitalnih usluga za kućno uživanje u sedmoj umjetnosti, gledanost u kinima na svjetskoj razini pala za otprilike 20 posto, a upućeni ne očekuju da će se vratiti na negdašnju.
Drugi panel večeri, “Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike” ugostio je producenticu, redateljicu i montažerku Danu Budisavljević, producenta Tibora Kesera te redatelja i nezavisnog kustosa Ivana Ramljaka, koji su, uz ostalo, predstavili inicijativu “DOK Hrvatska”, namijenjenu umrežavanju hrvatskih dokumentarista i podizanju profesionalne razine hrvatskog dokumentarnog filma.
“DOK Hrvatska” zamišljen je, pojasnio je Keser, kao udruga filmaša koji se bave dokumentarnim filmom koja će svoje interese zastupati i štititi zajednički, organizirano, instititucionalizirano, a ne kao dosad, raspršeno, pojedinačno, segmentirano, koliko se tko već zalaže za vlastite pothvate i produkcije. Takve udruge postoje u mnogim europskim zemljama, a nedvojbeno je, vele, potrebna i Hrvatskoj, gdje je dokumentarni film, unatoč visokoj kakvoći i uspjesima koji prelaze granice, još uvijek marginaliziran te ga javnost, pa i profesionalna javnost, i nadalje, atavistički, doživljava kao stubu na filmaševu putu do cjelovečernjeg igranog filma, koji se uporno smatra najvišim dometom kinematografskog stvaralaštva.
Zapreka na koje nailaze hrvatski dokumentaristi, kažu, ne manjka, a riječima Ivana Ramljaka, najkrupniji problemi su: distribucija, kojoj nedostaju kanali, novčana sredstva, usustavljeni okvir i volja prikazivača; financiranje, odnosno to što HAVC igrane filmove financira otprilike deset puta izdašnije nego dokumentarne, tj. cijeloj godišnjoj dokumentarnoj produkciji odobrava se podjednako novaca kao jednom cjelovečernjem igranom filmu, mada je, smatra, hrvatski dokumentarni film posljednjih godina znatno kvalitetniji i uspješniji od igranoga. Najvećim problemom Ivan Ramljak drži odnos Hrvatske radiotelevizije, koja na natječajima odbija sve prijavljene nezavisno producirane dokumentarne filmove, a razlozi tog ignoriranja su, kaže, nedokučivi. Zanima ga, dodao je, hoće li HRT otkupiti i prikazati njegov novi film “Mirotvorac” (Factum, 2025.) koji je 90 posto sazdan upravo od HRT-ova arhivskog materijala.
“DOK Hrvatska” na putu je osnivanja, a Keserovim riječima, ustanovljavanje i djelovanje takve udruge “moglo bi biti civilizacijski domet koji bi jedna kinematografija s toliko pametnih i sposobnih ljudi trebala imati.”
