Nakon uspostavljenih političko-ideoloških narativa, sustav prelazi u ruke znanosti i tehnologije koji počinju odašiljati nove, još opasnije forme kontrole – pozicionira Adam Curtis u serijalima predstavljenima u ovom eseju. Kroz taj prijelaz, tzv. tehnološki napredak prestaje biti samo evolucijski proces, već otvara post-ljudsku fazu moći, u kojoj se pojedincem upravlja algoritamski, dok on sam misli da je zapravo slobodan.
U svojem prvom dokumentarnom serijalu “Pandora’s Box” (1992) jednako sugestivnog podnaslava: “Bajka iz doba znanosti”, Curtis, rekonstruirajući povijest znanstvene pozadine u politici i ekonomiji, istražuje tragikomične posljedice pokušaja znanstvenika da oblikuju svijet prema principima stroge racionalnosti, vjerujući da je moguće stvoriti uredan svijet, Međutim, takvi eksperimenti i modeli, umjesto da smanjuju kaos, često su ga reproducirali, pri čemu Curtis naglašava da uslijed tehnokracije, znanstvene metode nisu neutralni instrumenti, već skrivene ideologije koje oblikuju ljudsko mišljenje, moral i ponašanje, a svijet se, kroz njihovu prizmu, pretvara u mehanički sustav u kojem se ljudi promatraju kao dijelovi stroja, a ne kao samosvjesni građani.
Curtis se i u kasnijem radu vratio dvjema svojim glavnim temama uspostavljenima u svojem serijalu prvijencu – teoriji igara Hladnog rata u “The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom” (2007) i Thatcherinom monetarizmu, ponovno posjećenom u “Mayfair Set” (1999).
Dvadeseto je stoljeće bilo obilježeno grandioznim nastojanjima da se društvo, ekonomija, priroda i tehnologija stave pod potpunu kontrolu znanošću i inžinjeringom. U SSSR-u su boljševici poput teoretičara znanstvenog upravljanja Alekseja Gasteva i kasnijeg partijskog dueta Brežnjev–Kosigin stvorili birokratski stroj koji je trebao racionalizirati živote ljudi, ali je završio kao apsurdni labirint brojki i kvota. U SAD-u su matematičari i nuklearni stratezi iz RAND Corporationa pokušali hladnoratovsku prijetnju pretvoriti u proračunljivu znanstvenu igru, no stvarnost je uvijek izmicala modelima. Britanska politika 60-ih i 70-ih oslanjala se na postulat da ekonomisti mogu matematički upravljati rastom, što je dovelo do stagflacije i sloma monetarizma Margaret Thatcher.
Zatim se u priči o insekticidu DDT-u, znanost o prirodi pretvara se u bojno polje političkih interesa i moralnih panika, a u idućoj epizodi nekadašnji predsjednik Gane, Kwame Nkrumah, oslonjen na modernizam i američki kapital i znanstvenike, sanjao je pan-afričku industrijsku renesansu, ali je projekt završio dužničkim ropstvom. Naposljetku, atomska energija, prodana javnosti kao čudesno otkriće, otkrila je kroz, primjerice, Černobil da su poslovni interesi i politički pritisci potisnuli sigurnost i znanstvenu odgovornost. Curtis tako pokazuje da su najambicioznije tehno-racionalne vizije zapravo otvarale Pandorinu kutiju nestabilnosti i kaosa. Serijal istražuje i pojavu tehno-mitova, odnosno uvjerenja da računala mogu riješiti sve probleme društva, no iako su njihovi modeli bili zamišljeni kao racionalni i apolitični, serijal ističe njihovo efektivno korištenje za održavanje statusa quo i konsolidaciju moći.
Sličnu kritiku tehnokratske manipulacije, redatelj izlaže i kroz “All Watched Over by Machines of Loving Grace” (2011), gdje se bavi posljedicama iskorištavanja tehnoloških i političkih ideja bez razumijevanja i pretjerane brige za ishod. Naslov je preuzet iz istoimene pjesme Richarda Brautigana iz 1967., koja opisuje tehnološku utopiju u kojoj strojevi poboljšavaju i štite živote ljudi. Curtis se i sam često osvrtao na kontekst i motivaciju stvaranja ovdje spomenutih serijala – još prilikom odrastanja, znanstvenike je doživljavao kao herojske figure u bijelim kutama gajeći, kao i brojni drugi, bezrezervnu vjeru u znanost, naprosto opčinjen idejom da ona isključivo služi boljitku građana.
U ovom serijalu, Curtis nadograđuje analizu iz “Pandora’s Box”, pokazujući kako su kibernetičke utopije dovele do iluzije harmonije. Algoritmi, modeli i digitalne mreže predstavljeni su kao samoodrživi sustavi koji ne zahtijevaju ljudsku intervenciju, dok u stvarnosti preuzimaju funkciju predviđanja, nadzora i usmjeravanja ljudskog ponašanja, reproducirajući nejednakosti i pasivnost. S obzirom da ljudi više nisu nadzirani od jednog tiranina ili države, nego sudjeluju u vlastitoj podložnosti kroz internaliziranu logiku sustava, Curtis prikazuje kako sustavi upravljanja samim sobom ne oslobađaju pojedinca, već ga integriraju u mrežu kontrole.
U “All Watched Over by Machines of Loving Grace” autor prikazuje kako se ideja samoregulirajućih sustava – bilo tržišta, prirode ili društva – pretvorila u dominantni mit kasnog 20. stoljeća. U prvoj epizodi taj mit proizlazi iz spajanja radikalnog individualizma filozofkinje Ayn Rand i vjere tehnoloških utopista Silicijske doline da će računalne mreže zamijeniti politiku, što je ekonomist Alan Greenspan pretvorio u državnu doktrinu. Ekolozi poput braće Odum, konstruirali su prepojednostavljenu sliku prirode, što je kasnije poslužilo kao alat političkog upravljanja i kontrole, stvarajući mehanički pogled na prirodni ekosustav.
Treća epizoda polazi od teorije sebičnih gena biologa Williama Donalda Hamiltona, nakon čega povezuje tu redukciju čovjekovog ponašanja na gene – s etničkim sukobima nastalim kolonijalnim rasnim podjelama u Belgijskom Kongu, čije su posljedice oblikovale današnju DR Kongo, ujedno ključni izvor sirovina za digitalnu tehnologiju. U sva tri slučaja Curtis razotkriva tehnološki progres predstavljen kao obećano oslobođenje od moći, iako se u praksi okreće u korist stvaranja nove hijerarhije.
Sustavi samoregulacije, tvrdi Curtis, ne zahtijevaju eksplicitnu represiju ni totalitarnost, jer pojedinci sami sebe nadziru, donoseći odluke u skladu s očekivanjima mreže i algoritama pa je riječ o sustavu kontrole koji je svojim potencijalom sveobuhvatnog prodiranja još alarmantniji. Unutar rođene religije racionalnosti i objektivnosti, svi djeluju prema nizu strogo definiranih obrazaca, održavaju iluziju stabilnosti i reda, dok istovremeno marginaliziraju individualnu inicijativu i kritičko mišljenje. Curtis također koristi primjere poput eksperimenata društvenog inžinjeringa i korporativnog upravljanja, ističući kako tehnokracija oblikuje kako društvene tako i ekonomske odluke.
“Pandora’s Box” i “All Watched Over by Machines of Loving Grace” ne samo da rekonstruiraju povijesne tehnološke eksperimente, nego služe kao dokaz transformacije vladavine koja postaje suptilnija, sofisticiranija i gotovo nevidljiva pa rezultira time da pojedinci sudjeluju u vlastitoj podložnosti ne bivajući toga svjesni. Curtis time sugerira da suvremeni čovjek živi u epohi u kojoj je sloboda reducirana na unutarnji nadzor, a ljudska akcija na djelovanje u okviru unaprijed definiranih digitalnih mreža.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.