Već sam naziv filma Mladena Kovačevića – “Mogućnost raja” (2024), misao usmjerava prema utopističkom okviru koji daljnje asocijacije umnožava. Nije rijetkost da se potraga i zamišljaj idealnog društva, izvan i onkraj življenih zastranjenja, imaginativnom prenapregnutošću smješta na otok. Uostalom, sam pojam utopije proizašao je baš iz otočne zajednice kako ju je ocrtao Thomas More, a da su i daljnji literarni poduhvati tome stremili svjedoči “Otok” Aldousa Huxleya, svojevrsna protuteža radikalnoj negativnosti “Divnog novog svijeta”. I Kovačević svoj film smješta na otok, što doduše saznajemo pozivajući se na izvanfilmske momente, jer puko oslanjanje na informacije proizašle iz filmske priče ne otkriva mnogo – tek da se kamerom istupa u nekom azijskom predjelu. Svaka je utopija nužno fikcija, što će u “Mogućnosti raja” biti izraženo odustajanjem od klasičnih značenjskih dihotomija ili rodovskih opredjeljenja, prema cjelini promjenjiva smisla, ovisnog o odabranom kutu gledanja, interpretativnoj niši u koju ga se želi smjestiti. Svaka je međutim jednako uvažavajuća, budući da se razrješenje pretpostavlja u konačnoj gledateljskoj instanci.
Provodnu nit već na razini strukture tvori suštinska otvorenost, multiplicirana uvođenjem retorički naglašenih postupaka i nizanjem labavo povezanih priča. “Mogućnost raja” prvenstveno je potraga za mogućnošću filmskog izraza, rješenjima koja će već kroz filmsko oblikovanje preduhitriti zaključke proizašle iz kulturno zasićenog pogleda, nikad dokraja oslobođenog predrasuda. Vodeći se pretpostavljenim filmskim konvencijama, odnosno njihovim neprekidnim interferencijama, publika je primorana na kognitivni angažman, dodatno provociran stalnim promjenama očekivanja – svakom je prizoru posvećeno baš toliko filmskog vremena, a da se ne stigne uljuljati u bezinteresnost ili pogled nesvjestan navedenih konotacija. Razumjeli mi film kao fikciju, eksperimentalnu pasažu ili dokumentarac (na što će nas usmjeriti poznavanje redateljeva prethodnog rada) manje je presudno, a iako sadrži elemente svakog pojedinog, esejizam u srži počiva na procesualnosti misli i doživljaju koji se opire uniformiranom shvaćanju.
Film izrasta iz sklopa narativno oslabljenih priča, koje su povezane zajedničkim društveno-krajobraznim kontekstom i simboličnom potentnošću naslova. Svaku je pojedinu vinjetu moguće promatrati kao svijet za sebe, istovremeno usmjerenu na dijalošku međuigru, radilo se o nepomućenim prizorima razbujale prirode, ili ljudskih interakcija, iz kojih izvire skoro pa poetski smiraj, na momente hipnotička mirnoća da bi bila prekinuta upadima uobičajenog/poznatog. Ne bi li se izbjegla i nehotična egzotizacija, fokus na došljake, prolaznike i autohtone stanovnike, prožet je tematizacijom univerzalnih stanja, usamljenosti i otuđenosti, nadvladavanja traume i uspostave smislenijih veza, jednako karakterističnih za svako okružje.
Pronalazi li se utopijsko društvo u lišavanju razlika i nadvladavanju diskriminatornih praksi nastalih na arbitrarnim temeljima, poput podrijetla i ekonomske moći?
Niz sasvim običnih, no postavljanjem u specifični filmski univerzum iskošenih situacija, usporavanjem i zamrzavanjem kadra koji označava prijelaz u sljedeću sekvencu, na daljnjem će stupnju razumijevanja sugerirati (ne)mogućnost proboja samostvorene petlje. Interpretacija postaje tim smislenija ako se pozovemo na vanjske izvore i redateljevo strukturalno i tematsko vezivanje za Danteovu “Božanstvenu komediju”, odnosno u širokoj kulturi referencama manje iscrpljeno “Čistilište”. Prijelazno stanje u kojem se dosezanje savršenstva ipak nazire, može biti shvaćeno kroz dvostrukost težnje za ostvarenjem punog potencijala, uključujući zarobljenost u sizifovskom ponavljanju, s neminovnim padom na početak.
Da bi se uobičajeni, opservacijski intonirani kadrovi razbili u svojoj samodostatnosti, dodatni sloj ritualne mističnosti pridaju performativne scene, ravnomjerno raspoređene cezure koja nas okupiraju u svojoj eteričnosti, naglom prodoru čudnog i neočekivanog, na pragu košmarne more. Ujedno ekspliciraju nemir koji se pomalja s margina, a proizlazi iz neusklađenosti individualnih zahtjeva, kako ih protagonisti opisuju, i situacije u kojoj ih susrećemo. Uspostava ravnoteže time se preobražava u potenciju žuđenog stanja. Konkretizaciji naslovne potrage doprinosi ravnopravni tretman snimanih subjekata, izostanak autoritarnog sveznajućeg autora koji se nadaje s gotovim rješenjima, ali i ciljano ukidanje svih oblika hijerarhije. Niti jedna priča nema primat pred drugom, kao što jedno iskustvo nije presudnije od onog drugog. Štoviše, jednakovrijedni pristup životinjskim i ljudskim subjektima korespondira s oslobađanjem od tereta nametnutih uloga kao odraz uravnoteženog vrednovanja zatečenog svijeta.
Pronalazi li se utopijsko društvo u lišavanju razlika i nadvladavanju diskriminatornih praksi nastalih na arbitrarnim temeljima, poput podrijetla i ekonomske moći? Ne postoji otok koji će umaknuti prijetnji ekspanzije kasnog kapitalizma, ali sprječavanju posvemašnje dominacije doprinosi ovakav autorski ekspoze, korištenje dokumentarizma za rastvaranje priče, da bi se ciljani konstrukt premetnuo u izraz etički promišljenog pristupa Drugom. Solidarnost i prihvaćanje, oni su polovi prikazanog svijeta odakle se crpi snaga za uvijek novi pokušaj uspostave idealne zajednice, sve i pod prijetnjom nanovog kraha. Možda nam već filmska forma sugerira rješenje u prekidu, kako samodostatnog kontinuiteta, tako i bespoštednog kretanja, dok se u stanki, predahu, mogućnosti misli, nazire preduvjet djelovanja.