“Specijalni vlakovi” – Ljudi, a ne brojevi

Pola stoljeća nakon svog nastanka, dokumentarno remek-djelo Krsta Papića (Vučji dol, 7.12.1933. – Zagreb, 7.2.2013.) “Specijalni vlakovi” (Zagreb film, 1972.) fascinira direktnošću iskaza svojih protagonista koji bespoštedno pred kamerom razastiru vlastite muke, poniženja, ali i nade. Riječ je mahom o siromašnim mlađim, ali i nešto starijim muškarcima koji su se odlučili okušati kao fizički radnici u Njemačkoj. Papićev snimatelj Ivica Rajković prikazuje ih u bližim i krupnim planovima dok putuju specijalnim vlakom, kojim su se u socijalističkoj Jugoslaviji svakog utorka organizirano prevozili domaći radnici, takozvani gastarbajteri, na rad u Njemačku. Određeni dijelovi, odnosno vagoni formirali su se po različitim dijelovima Jugoslavije te je specijalni vlak utorkom svoju konačnu formu dobivao u Zagrebu u kojem film i počinje. U prvim kadrovima gledamo medicinski pregled njemačkog doktora na kolodvoru, koji u svojoj izjavi hvali jugoslavenske radnike kao izrazito kvalitetne i stoga u njegovoj zemlji jako poželjne i tražene. Radnicima se na kolodvoru prije polaska obraćaju i predstavnici radničkog sindikata i zaposlenici Zavoda za zapošljavanje, a onda, u najmoćnijem, središnjem dijelu filma, sami radnici konačno dobivaju glas jer Papić koristi anketnu metodu tipičnu za film istine, kako bi svaki od njih ispričao svoju stranu priče i dao razloge za odlazak iz rodne zemlje u potrazi za boljom budućnošću.

Papićeva metoda snimanja je nevjerojatno intimna, dobivajući od svojih sugovornika autentične i mahom potresne ispovijesti u kojima bez sustezanja komentiraju vlastito siromaštvo, neobrazovanost, kao i nepremostive, neopravdane te sistemski zanijekane klasne razlike u socijalističkoj Jugoslaviji. Iz današnje se perspektive čini začudnim da su ovi izrazito socijalno ranjivi ljudi bili spremni s tolikom otvorenošću nastupiti ispred kamere i izreći svoju nimalo ugodnu istinu. Objašnjenje možda leži u činjenici kako su duboko u sebi znali da odlaze kako se više nikada ne bi vratili. Njihovim iskazima Papić majstorski suprotstavlja intervju s predstavnikom Zavoda za zapošljavanje, koji također putuje istim vlakom i koji skriven iza sunčanih naočala hvali transport iz Zagreba za München svakog utorka, kao izuzetno dobro organiziran. Po njegovim riječima, ranije to nije bio slučaj. Službenikov iskaz Papić u slici prati pomno odabranim detaljima njegova izgleda, koji služe kao komentar klasnog statusa – detaljima impresivnog prstena i debele narukvice. Ovaj čovjek, kako je to uvijek slučaj u Papićevim aktivističkim dokumentarcima, utjelovljuje sam sistem, njegovu bezdušnost, okrutnost i prijetvornost, kao direktnu opoziciju iskrenosti i odgovornosti samih radnika.

Prije konačnog dolaska specijalnog vlaka na odredište, Papić efektno i emotivno zakucava film intervjuom s mladom ženskom putnicom, uplakanom osamnaestogodišnjom djevojkom koja samu sebe pokušava uvjeriti kako će uspješno iza sebe ostaviti svoj dosadašnji život. Po dolasku vlaka u München radnici se preusmjeravaju u podzemnu prostoriju za prijem jugoslavenskih radnika, gdje ih glas iz zvučnika kojeg se zlokobno prikazuje izbliza, obavještava kako od sada više neće biti prozivani svojim imenom i prezimenom, već isključivo brojem s njihova ugovora o radu. I ovdje će Papić posegnuti za jakim komentarom, pa će nakon totala sale u kojoj radnici snuždeno bulje u ugovore čekajući prozivku, kad ona konačno počne svakom pojedinom broju pridružiti lice jednog od svojih sugovornika iz specijalnog vlaka. Za sistem su ljudi bili i ostali brojevi, ali ne i za vjerojatno najvećeg hrvatskog dokumentarista koji je uvjerljivo i postojano stajao na strani čovjeka i njegove ranjivosti. “Specijalni vlakovi” završavaju licem mlade djevojke – ona je u svom novom životu postala tek broj, nakon čega u totalu gledamo vlak što tutnji uz naizgled idiličnu rijeku noseći svoje putnike u neizvjesnu budućnost. Tamo će se morati boriti protiv brojeva, kako bi pritom sami sebi ostali ljudi.