Na domaćoj alternativnoj sceni prisutan je teško objašnjiv fenomen u kojem se na ženski spol gleda kao na vlastiti glazbeni žanr. U skladu s tim, izvođačice se često grupira, izdaju se kompilacije poput “Femme Nouvelle” koje ih povezuju bez snažnijih poveznica od one rodne, a sad u tom istom smjeru maršira i srednjemetražni dokumentarni film “One su tu” (Umjetnička akademija u Splitu, 2021.) redateljice Andrijane Mirne Marin koji je osigurao svjetsku premijeru na 17. ZagrebDoxu. U čemu je, dakle, problem? Kantautorica na našoj sceni ima barem jednak broj, ako ne i više od njihovih muških kolega, a stalnim vraćanjem na pitanja poput što znači biti žena u svijetu glazbe?, primorane su u središtu svog narativa uvijek održavati svoj spol nauštrb razlaganja umjetničke vizije. Takav dojam barem dobivamo u ovome filmu koji prati četiri kantautorice i dva benda (Sara Renar, Nina Romić, Billie Joan, Mary May, Punčke i Seven Mouldy Figs).
One su, dakle, tu. Sara Renar i Nina Romić već su dugo prisutne na sceni, a njihova imena poznata su i izvan krugova onih koji detaljno prate razvoj alternativne i kantautorske scene u Hrvata. Billie Joan i Mary May relativno su svježe pojave na sceni, obje anglofone u izvedbi, obje s više ili manje uspjeha krče svoj put prema širem slušateljstvu. Punčke više ne postoje, dakle nisu tu, a Seven Mouldy Figs su… pa, također žene. Ne postoji nikakav očit ključ po kojem su odabrane upravo ove izvođačice, a ne neke druge; poznatije, iskusnije i uvrnutije (na primjer, ovako s boka: Lovely Quinces, Irena Žilić, Luce, Žen, Zvonka Obajdin, Ivana Picek…).
“One su tu” je film “o hrabrim, snažnim i beskompromisnim mladim ženama koje same krče svoj put u glazbenoj industriji prelazeći geografske i društveno nametnute granice”. Ili tako barem glasi opis ovog 45 minuta dugačkog uratka. Hrabar i snažan mora biti vjerojatno svatko tko izvodi vlastiti materijal pred drugima, dok je beskompromisnost prazan pojam PR mašinerije. Koji ne označava – ništa. Svi u svakom trenutku svog života konstantno radimo kompromise, a u umjetnosti su oni gotovo izričito pravilo. “Kompromis je taktička vještina u komunikaciji”, tako mi je to u jednom intervjuu vješto opisao Jani Novak iz Laibacha. Beskompromisni su izvođači poput G.G. Allina ili Satana Panonskog, ali ih to ne čini većim umjetnicima od onih koji, poput Laibacha, shvaćaju slobodu u umjetnosti kao privid.
Autorica filma Andrijana Mirna Marin imala je priliku obrazložiti dokaze hrabrosti, snage i beskompromisnosti vlastitih junakinja. No, u konačnici se ipak odlučila za novinarski pristup s desetak istih pitanja upućenih svima, te od toga materijala splela ovaj nevelik uradak. Tako film počinje nizanjem floskula gotovo svake od sudionica koje govore o kreativnom procesu. Težište je, naravno, na ispraznicama poput iskrenosti u pristupu i sličnom. Uzevši u obzir činjenicu neupoznatost prosječnog gledatelja s radom jedne Billie Joan ili pak Seven Mouldy Figs (a kad film završi od njih će čuti samo fragmente pjesama s probi, iz studija ili neke loše ozvučene gaže), njihov kreativni proces sigurno nije nešto što će ga zanimati u prvim minutama filma.
Špranca se tako ponavlja ad nauseam, s pitanjima tipičnima za lijenu kastu novinara, pokrivajući teme poput društvenih mreža (jako je teško!), stanja u diskografiji, reakcija obitelji na karijeru u glazbi, kombiniranje dnevnog posla s muziciranjem i, naravno, o tome što znači biti ženom u industriji. Naravno da se glazbenice susreću s raznim oblicima diskriminacije koji zaobilaze njihove muške kolege, ali upornim inzistiranjem na ovoj temi moglo bi u konačnici glazbenicama donijeti više štete nego koristi. Na koncu sve dobiva prizvuk onog stereotipa s kojim se susreću i koji spominju na filmu: “S obzirom na sve što uključuje biti ženom u svijetu glazbe, dobro ti ide za jednu ženu.”
“One su tu” gotovo i nema neku dublju namjeru od one iskazane naslovne, odnosno skretanja pozornosti na činjenicu da je ovih šest imena – ovdje.
Daljnji opis filma ističe: “Dokazuju da glazba nije muški teritorij gdje su žene pasivne konzumentice ili tek oku ugodne interpretatorice djela iz pera sposobnih i talentiranih muškaraca.” Zar itko tko aktivno sluša glazbu u 21. stoljeću doživljava žene kao takve? Nakon generacija i generacija autorica koje – što kvalitetom, što uspjehom – nadmašuju veliku većinu sposobnih i talentiranih muškaraca, od Dolly Parton i Joni Mitchell, preko Carole King i Patti Smith do današnjih dana kada najviše albuma na svijetu prodaju Adele ili Taylor Swift?
“One su tu” gotovo i nema neku dublju namjeru od one iskazane naslovne, odnosno skretanja pozornosti na činjenicu da je ovih šest imena – ovdje. Sve one (osim Punčki), kao i još mnoge druge, doista jesu tu. Bilo bi mnogo bolje kad bi se o njima, kao i mnogim drugima, snimali filmovi koji bi im dopustili prezentiranje i dolazak do nove publike, umjesto sjedenja pred kamerama i ponavljanje floskula, odgovarajući na već bezbroj puta postavljena pitanja. Ako smo svi bili na sastancima koji su mogli biti odrađeni putem e-maila, ovaj film je ekvivalentno mogao biti prilog unutar neke televizijske panorame.
