Smijemo li vlastitom kritičarskom i često beskompromisno-ciničnom mikroskopskom aparatu ponekad priododati i kontekstualiziranu komponentu? Prevedeno bi to značilo: Smijemo li istim naočalama promatrati dokumentarna ostvarenja već iskusnih redatelja i tek propupalih filmaških pupoljaka, koji su tek kročili na veliku nefikcijsku scenu?
Smijemo li se prepustiti regionalno-nacionalnim favoriziranju određenih naslova – “Znam te, znaš me, nek ceo svet kako mali Marko cepa dedinu kameru” – i jednim okom žmiriti na očigledne tehničko-sadržajne nedostatke? Koje, budimo apsolutno otvoreni, možda ne bismo oprostili jednom Michaelu Mooreu, Joshui Oppenheimeru ili Chrisu Markeru.
Odgovor je, ako ste slučajno zaustavili kuhanje čobanca kako biste doznali službeno očitovanje portala Dokumentarni.net glede navedene tematike – negativan. Naravno da je odgovor negativan. Kome bi – osim trenutnog taštinskog olakšanja – bilo kakvo friziranje konačnih ocjena donijelo dugoročnu korist?
No koliko god trezveno pretresli svijet unutarnjih previranja, slični propitkujući zombiji nepogrešivo pronalaze put iz vlastite podsvijesti čim na redovni repertoar dođu domaći, manama ispresijecani dokumentarni naslovi.
Snimati osobni dokumentarni film o razvodu svojih roditelja bez prisustva druge zainteresirane strane – u ovom slučaju oca Davora – zapravo bi sličilo intervjuu sa Željkom Markić i njezino mišljenje o stanju današnjeg hrvatskog drušva uzimati kao jedinu biblijsku istinu. Ostavivši pjesničku municiju svojoj blagoglagoljivoj majci, Kaja Šišmanović nenamjerno je postala njezin dokumentarni sekundant i svjedok napornih i upitno iskrenih teatralnih girl power monologa.
Jedan iz ergele tih i takvih dokumentaraca zasigurno je kratkometražni film “Kak’ je doma?” (2012) mlade zagrebačke redateljice Kaje Šišmanović, koja je još kao 18-godišnjakinja snimila dnevničko-dokumentarnu genezu razvoda svojih roditelja.
Sniman uz producentsku pomoć srpske Slobodne Zone i uz mentorstvo redatelja Nebojše Slijepčevića, otvarajući kadrovi dnevnički rađenog dokumentarca “Kak’ je doma?”, gledatelje uljuljkuju u idilični povijesni bljesak zelenije trave, urednijih ptica i sretnijeg vremena bračnog para (Davor i Ljiljana) Šišmanović. U kojem čak ni kamerom zabilježena balkanska verzija bečkog valcera nije podlijegala neiskreno-klišeiziranim zaključcima namjernih promatrača.
Desetak godina kasnije brak Šišmanovićevih nakrivio se kao neispravni tramvaj u Dubrovniku (General Woo ftw!), o čemu smo najbolje mogli svjedočiti u dramaturškom vrhuncu dokumentarca (nažalost i jedinom) u kojem je redateljičina majka svojem mužu prijetila zvanjem policije i odvjetnika.
I taman kad smo se ponadali kako smo nakon “Nije ti život pjesma Havaja” dobili još jedan zaokruženi, introspektivni i neispričavajući mikrokozmički presjek jedne hrvatske/bilo čije obiteljske situacije, uslijedilo je nemalo razočaranje ostatkom prikazanog.
Zaboravimo na trenutak činjenicu o redateljičinom tehničkom neiskustvu i priznanju kako je svoj debitantski cinema verite film “Kak’ je doma?” snimala svime osim partvišem (kamera, mobitel, fotoparat…). Zaboravimo na trenutak i manjak pozadinskih informacija o uzrocima razvoda. Zaboravimo…
Snimati osobni dokumentarni film o razvodu svojih roditelja bez prisustva druge zainteresirane strane – u ovom slučaju oca Davora – zapravo bi sličilo intervjuu sa Željkom Markić i njezino mišljenje o stanju današnjeg hrvatskog drušva uzimati kao jedinu biblijsku istinu. Ostavivši pjesničku municiju svojoj blagoglagoljivoj majci, Kaja Šišmanović nenamjerno je postala njezin dokumentarni sekundant i svjedok napornih i upitno iskrenih teatralnih girl power monologa.
A opet, u svom tom prekratkom (i naprasno prekinutom!) dokumentarnom gulašu, ne smije nam pobjeći bilološki fakat kako je Kaja Šišmanović ovaj film snimila sa samo 18 godina i kako je u svojem 25-minutnom ostvarenju u nekoliko navrata savršeno upecala međusobnu dinamiku na relaciji između vlastite majke i bake (“Cijeli život sam živjela za druge, a ne za sebe”). “Kak’ je doma?” je smušen, nezaokružen, pomalo neiskren i tehnički jedva prosječan dokumentarac.
Ali znate što? O Kaji Šišmanović ćete još u budućnosti slušati. Budite uvjereni u to…
