Široj javnosti vjerojatno nepoznat, britanski redatelj Ed Perkins naizgled se iz ništavila teleportirao u žižu pozornosti svojim oskarovskim kandidatom “Crna ovca” / “Black Sheep” (2018). Bolji poznavatelji dokumentarnih prilika znaju drugačije, pa Perkinsa pamte po zapaženom opusu kratkog metra, ali i dugometražnom gemu, Griersonom ovjenčanim dokumentarcem “Garnet’s Gold” (2014) o ekscentričnom muškarcu u potrazi za zakopanim blagom unutar dubina škotske divljine. Kad cijeloj priči pridodate i rođačke producente Jonathana i Simona Chinna (“Potraga za Sugar Manom”, “Whitney”, “Čovjek na žici”), onda možete biti sigurni da se iza brda ili projekcijskog platna, krčka nešto kvalitetno, vrijedno spomena.
U središtu priče dokumentarca “Crna ovca” nalazi se mladi crnac Cornelius Walker, čija obitelj zbog straha od rasističke klime Londona kasnih devedesetih/početka dvijetisućitih (ubojstvo Damilole Taylora) i daljnje eskalacije nasilja, ekspresno bježi u ruralne krajeve. Došavši u novu sredinu, većinski napučenu bjelačkim stanovništvom, stvari ne postaju nimalo bezazlenije za tada 11-godišnjeg Corneliusa. Nakon incijalne verbalne dobrodošlice klinca s terase (“Hej, crnč…!”), uslijedile su tučnjave u kojima glavni protagonist nije prolazio najbolje. Kako bi se ipak nekako uklopio u nasilnu sredinu, Cornelius počinje kupovati skupu odjeću, izbjeljivati kožu i nositi plave leće. Željena misija postže svoj cilj pa naš junak umjesto svakodnevne mete postaje prilagođeni dečko iz kvarta ili prevedeno – nasilni vandal željan jeftinog adrenalina, bez svijesti o posljedicama vlastitih postupaka. Godine su, kako to i obično biva, u međuvremenu otupile udarničku pesnicu, Cornelius je zašao u dvadesete i sada pred Perkinsonovom kamerom reflektivnom obazrivošću (neizravno) traži oprost svojih grijeha, uz molbu za uvažavanje konteksta i vremena nastalih nepodopština.
“Black Sheep” dokumentarac je bez većih mana – dinamičan, koncizan, usredotočen, uzbudljiv, s važnom porukom i pričom koja intrigira te s redateljem koji nema pretenzija postati većim od života.
“Crna ovca” spada u žanr dokudrame, što znači da dokumentarne dijelove Corneliusovog en face izglaganja u krupnom planu, prate igrana uprizorenja opisanih događaja s početka dvijetisućitih. Glavnog protagonista uvjerljivo glumi Kai Fancis Lewis – u filmu govori jako malo, ako i ikako – dok sugestivna hodajuća – iz ruke, ulična fotografija Michaela Paleodimosa (u autu, iza leđa glavnog junaka dok hoda, tučnjava na školskom igralištu…), ne odstupa previše od dokumentarističkog izričaja, dajući filmu potrebnu ulično-asfaltnu autentičnost i svježinu.
Perkins u svojem filmu kroz iskaz centralne protagonističke figure dotiče vječne teme vršnjačkog nasilja i rasizma, premda bez ambicije za njihovim dubljim promišljanjem. Veći je, vjerojatno, grijeh ostaviti gledatelja bez epiloga, bilo trenutnog kursa Corneliusova života, ali i njegovih nekadašnjih tlačitelja-kasnijih frendovskih sunerednika iz kvarta. Nagla odjavna špica ostavlja nekoliko otvorenih pitanja, ali u kontekstu kratkometražnog filmskog stvaralaštva, “Black Sheep” je dokumentarac bez većih mana – dinamičan, koncizan, usredotočen, uzbudljiv, s važnom porukom i pričom koja intrigira te s redateljem koji nema pretenzija postati većim od života, na temi već obrađenoj iz svih mogućih kuteva.