“Od 3 do 22” – Život na traci

Sabiti čitav život u jedan jedini dan klasični je postupak filmske umjetnosti, a u domaćoj ga dokumentaristici nitko nije primijenio tako maestralno kao Krešo Golik (1922. – 1996.) u potresnom “Od 3 do 22” (1966). Naslov filma odnosi se na razdoblje dana koje dvadesetdvogodišnja junakinja filma Smilja Glavaš provodi budna kako bi stigla obaviti sve što ima kao majka, supruga i radnica. Golik nam pokazuje od čega se sastoji tipičan dan siromašne radnice sa zagrebačke periferije kako bi time dao širu sliku društva i njegovih vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće izvlače upravo žene.

“Od 3 do 22” miljama je udaljen od socrealizma 1940-ih i 1950-ih; radnik ovdje nije glorificiran, već naprotiv, iskorišten kao krunski dokaz nehumane cijene koju pojedinac mora platiti za državni program nametnute kolektivne dobrobiti. Poništavajući manipulaciju gledateljevim emocijama izostankom uobičajene upotrebe glazbe i dijaloga, Golik radije svoj fokus usmjerava na mogućnosti čiste slike, gradeći film od niza kratkih kadrova koje spaja u vrtoglavo filmski nabijen i emocionalno precizan feministički osviješten portret jedne radnice i žene čiju egzistenciju zaglušuje buka strojeva i opominjući zvuk budilice.

Golik film otvara podacima svoje glavne protagonistice nakon čega slijedi total potleušice u kojoj živi, popraćen agresivnim zvukom budilice – tri su sata ujutro i vrijeme je za ustajanje. Već u prvom kadru koristi se postupak svojstven igranom filmu – preklapanje slike zvukom koji joj ne pripada; vidimo eksterijer, a čujemo budilicu u interijeru i prije nego uslijedi detalj u kojem je Smilja gasi rukom. Slijedi niz kratkih kadrova kojima se efektno i efikasno ilustrira njena jutarnja rutina koja uključuje paljenje vatre, spremanje hrane, obavljanje osobne higijene, buđenje, odijevanje i hranjenje malenog djeteta te njegovo spremanje nazad u postelju. Dijete, naime, ostaje zaključano u kući od koje se Smilja i njen suprug udaljuju blatnom stazom odlazeći na posao.

Smilja do svoje tvornice putuje dugo, a prije posla obavlja i kupnju na tržnici. Golik sada produljuje svoje kadrove, posebno one u kojima gledamo lice glavne protagonistice dok putuje prema radnom mjestu, hvatajući usput još jedno prijevozno sredstvo potrebno za dolazak do cilja. Redatelj zatim opet umeće detalje gradskih satova kako bi mogli pratiti njenu utrku s vremenom, koje se po dolasku u tvornicu ubrzava u smislu filmske slike. Bombardirani smo nizom detalja strojeva u punom pogonu i njihovom zaglušujućom, neljudskom bukom. Golikovu junakinju na radnom mjestu vidimo kroz niz kratkih, izrazito dinamično montiranih kadrova čiji ritam oponaša onaj nehumane proizvodnje u tvornici. A onda, iznenada, hrvatski redatelj usporava.

Vrijeme je pauze, nema više zvuka, niti brze izmjene slika – Golik usporava film zaustavljajući ga na njegovom emocionalnom vrhuncu, smještenom negdje na polovici trajanja “Od 3 do 22”. U najdužem i najtišem kadru ovog remek-djela gledamo bezizražajno Smiljino lice dok žvače kruh i pije mlijeko. Ovako to izgleda kada njen život na tekućoj traci konačno uspori i poprimi obrise ljudskosti – iako tužne, skromne i tihe. Nakon ovog utihnuća, mašine se opet pokreću i žrvanj iznova guta svaku čovječnost iz djevojčinog života. Kod kuće se situacija također ne mijenja; opet gledamo niz kratkih kadrova u kojima se oslikava plejada svakodnevnih zadaća: od kupanja i hranjenja djeteta do kuhanja ručka i pranja rublja. I tako sve do 22 sata kada je konačno vrijeme za počinak, koje će Golik i opet zapečatiti neumoljivim detaljem budilice.

Znakovito je primijetiti odsustvo Smiljinog supruga kojeg vidimo tek za ručkom, da bi se potom svojim biciklom blatnim putem odvezao u nepoznatom smjeru. Otamo će se vratiti tek navečer. Golik nas uporno drži uz nezaustavljivu i majstorski režiranu rabotu mlade djevojke, kako bi filmskim sredstvima podcrtao njene najokrutnije osobine i tako prikazao istinu protagonističine egzistencije: za ovu radnicu život je tek niz zadaća koje mora obaviti na vrijeme, dok joj predah donosi tek tužna nužnost povremenog odmora i zadovoljavanja životno-egzistencijskih minimuma poput unošenja hrane u organizam. U svojim dokumentarcima Krešo Golik je uvijek znao pronaći prave kadrove i složiti ih u fantastično promišljenu filmsku cjelinu, baš kao što je u igranim filmovima postizao da fikcija bude životnija od stvarnosti. Jer, rijetko je tko na takav način umio režirati život i filmski izreći istinu poput velikog hrvatskog redatelja.

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).