Martin Slivka najvažniji je slovački redatelj koji je u doba Čehoslovačke u prvi plan postavio etnografsko filmsko istraživanje naglašavajući istovremeno eksperimentalnost poduzetih postupaka. Rezultat su bili umjetnički relevantna ostvarenja, koja u kulturnom pamćenju ostaju upisana kao reprezentativna, kako u istraživačkom, tako i u artističkom smislu, jednako osiguravajući daljnji razvoj obje tendencije. Redatelj nešto mlađe generacije, koji se doduše u karijeri posvetio igranom filmu, Martin Šulík, 2017. snimio je dokumentarac o Martinu Slivki, održavajući na životu njegovo ime i upoznajući nove generacije s autorskim specifičnostima – “The Man Who Planted Trees” / “Martin Slivka – muž, ktorý sadil stromy”. Činjenica jest da osim sporadičnih kustoskih programa na platformama poput dafilms.com, slovačku filmsku baštinu nemoguće pronaći u slobodnom pristupu, čak i u slučajevima kad je restaurirana.
Stoga, nove generacije (ali ni one starije) nemaju nikakav uvid u niz relevantnih filmskih ostvarenja, da bi komparativno sagledavale perspektive, srodnosti i društveno-politički uvjetovane razlike u odabranim postupcima. Također je važno napomenuti da je nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku 1968., uslijedilo razdoblje tzv. normalizacije koje se na društveno-kulturnom planu realiziralo zabranama i cenzurom, utihnućem kreativnosti i provođenjem ideološki krutih kulturnih politika. Dokumentarizam se zadržavao na obestrašćenim temama, najčešće benignim portretima zaslužnih umjetnika, pučkoj kulturi i domeni televizijskog dokumentarca.
U tom je smislu većina prominentnih umjetnika, uključujući redatelje, utišana, a oni koji su svoj rad nastavili, najčešće su ga prevodili u teško providnu simboliku, suptilnu subverziju ili pak odabirali teme koje se nisu mogle povezati s podrivanjem sistema. Sam je Slivka snimao serijale o narodnoj kulturi (1970. – 1975.; “Folk Culture in Slovakia” / “Ľudová kultúra na Slovensku”). U skladu s vlastitim primarnim interesima krajem osamdesetih snima serijal “The Children of the Wind” / “Deti vetra” (1989. – 1991.) o romskoj populaciji u Europi – temi koju slovački film reprezentira na različitim razinama kao mjesto socijalnog konflikta, izražene diskriminacije i netrpeljivosti.
Kao što Zuzana Mojžišová tvrdi u svom članku “Zmena stratégií? Obraz Rómov v slovenskej kinematografii v 90. rokoch minulého storočia”, od pedesetih se godina u dokumentarnom filmu Romima pristupa paternalistički s izraženim stavom njihove drugotnosti, čemu doprinosi činjenica, a koja vrijedi na globalnom nivou donedavno, da su te filmove redom snimali ljudi neromskog podrijetla. Slivkin serijal ipak znači prekretnicu u prikazu, svaka od 13 epizoda bavila se jednom od tema i pogleda na romsku manjinu, definitivno označivši prekid s pokušajem asimilacije u socijalističkom razdoblju. Autor nastupa kritički prema diskriminacijskom i eliminacijskom društvenom okviru, ali već se u nazivu serijala nazire svojevrsna romantizacija, koja se u suvremenim prikazima Roma često iskazuje fokusom na muziku ili izolirane elemente narodne kulture.
Iako ostaje činjenica, da baš kao i Slivka prilazi iz pozicije pripadnika većinskog naroda koji nastoji senzibilizirati širu javnost, a disbalans u odnosu moći nadoknađuje humorom, ironijom, očiglednim razumijevanjem i uspostavom odnosa, tradiciju produktivne reprezentacije romske populacije nastavlja još mlađi autor Marek Šulík, koji tek devedesetih završava Bratislavsku akademiju (The Academy of Performing Arts). Prema Mojžišovoj, Šulík nastavlja stazama koje su utabali redatelji neposredno prije, priključivši se na liniju stvaratelja/ica koji romsku kulturu ne doživljavaju drugačijom i egzotičnom, niti je nastoje asimilirati, već je razumiju kao različitost sa samosvojnim karakteristikama, ne zanemarivši pritom okvir koji uvjetuje organizaciju kolektiva.
U uspjelom filmu “Heavy Heart” / “Ťažká duša” (2017) koji je nastao kao daljnji rezultat etnografskog istraživanja “Cold water” / “Silalo panori” (2014. – 2017.) o nezabilježenim romskim napjevima, Šulík koristi muzički iskaz kao motiv za snimanje i poziv na razgovor, provodnu liniju oko koje se raspliću sasvim konkretne priče ekonomske deprivacije, izoliranosti i pripadne usamljenosti, ali i životnih radosti, školskih tegoba i obiteljskih susreta. Težinu priče i umetnute prekide osnovne narativne niti koji funkcioniraju na univerzalnoj razini, dozira izborom filmičnih, karizmatičnih i nadasve osebujnih pojedinca. Šulík niti u jednom trenutku ne prelazi granicu nepotrebnog izlaganja protagonista, a upadanjem članova ekipe u kadar i neprekidnim podsjećanjem na njihovo prisustvo, u prvi se plan postavlja suradnja bez jednostranog iskorištavanja.
Šulík film organizira oko nekoliko priča pripadnika romske manjine, koji su redom povezani muzikalnošću, bili da sami kreiraju muziku ili sviraju instrument, ili pak metodom usmene povijesti iz sjećanja prizivaju napjeve formativne za zajednicu. Nekoliko priča funkcionira kao prijelazi između tri osnove, koje održavaju čvrstoću strukture, dok ritam i trajanje montažnih odsječaka nikad nisu narušeni. Kratke se epizode doimaju kao dio opsežnije cjeline otkrivene u prethodno poduzetom istraživanju, najčešće uz sebe vežu traumu, no redatelj kao da fokus prebacuje na budućnost, nove i neopterećene generacije. One se pak ne pokušavaju svidjeti, već su pred kamerama djetinje prirodne, pokazujući neskriveno zadovoljstvo zbog činjenice da su predmet interesa.
Na tom mjestu možemo govoriti o stvarnoj svrsi redateljskog pothvata, jer ona prestaje biti prikupljačka s ciljem arhiviranja i interpretiranja, već osigurava platformu za djecu i mlade da bi se sami obratili potencijalnoj publici i izrazili osobni pogled na društvenu i intimnu stvarnost. A njihovi su problemi nerijetko prozaični, tiču se učenja ili izbjegavanja škole, (ne)mogućnosti samostalnog života, dok ih sve veže muzikalnost ili čak njen izostanak, koja se ipak ne pretvara u esencijalni atribut, već rezultat vježbe i upornosti.
Naravno, iza naoko neopterećenih priča pomalja se neizvjesna socijalna zbilja, a poznavatelji slovačkih diskriminatornih politika upoznati su sa sustavnim raseljavanjima i zatvaranjima u zasebne zajednice romske populacije. Šulík elemente ekonomske zavisnosti prokazuje kroz detalje, uspješno izbjegavajući sveprisutne stereotipe. Iznašao je samosvjesne protagoniste, uključivši u izbor stupnjevitost obrazovanja i razumijevanja karakterističnu za svaku zajednicu. Svatko na temelju vlastitih predispozicija daje obol zaokruženosti priče. Dovoljno simpatični da svojom nepokolebljivošću osvoje prostor pred kamerom, Šulík unaprijed izbjegava mogući otpor dijela publike.
Birajući raspoznatljive i zajedničke probleme, probija izgrađene barijere, a samim se filmskim stilom približava ne samo Slivki, već i smirenom portretiranju kakvo smo upoznali kod Dušana Hanáka, izraženo distancom koja se učas preobražava u participativni mod. Uključeni pripadnici romske zajednice filmskoj cjelini nastoje doprinijeti poznavanjem kulture i njenom adekvatnom prezentacijom, ne prezajući pritom od vlastita ogoljavanja. Ono, zahvaljujući brizi redatelja, ostaje na razini inherentnoj svakom pojedinom protagonistu, izbjegavajući eksploataciju.
Marek Šulík pripadnik je mlađe generacije redatelja koji suvremene mogućnosti snimanja, u smislu olakšanog pristupa financijama i inzistiranje na koprodukcijama, iskorištavaju za odabir relevantnih tema, oslanjajući se na pozitivne zasade vlastite filmske tradicije, kao i projicirajući u budućnost potencijal zdravijeg društva, u stanju nadići konflikte i produktivno sagledati epizode iz prošlosti. Uostalom, isti se zahtjevi postavljaju pred filmaše diljem Europe.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.