EsejiWerner Herzog, dokumentarist - od ekscentrika do klasika (II)

Werner Herzog, dokumentarist – od ekscentrika do klasika (II)

|

Nakon prvenca “Herakla” (1962) koji se arhivskima i za taj film snimljenim dokumentarnim materijalima poslužio manje u svrhu dokumentiranja, a više esejiziranja i poetiziranja, Herzog s istim suradnicima, snimateljem Jaimeom Pachecom i skladateljem Uweom Brandnerom, snima kratki igrani film “Igre u pijesku” / “Game in the Sand” / “Spiel im Sand” (1964) koji nikad neće pustiti u optjecaj, smatrajući, koliko se može dokučiti, da prikazuje okrutnosti neprimjerene javnom prikazivanju, pojašnjavajući da je do toga došlo jer je “snimanje izmaklo nadzoru”.

Do kraja desetljeća snimit će još četiri filma, među kojima i “Znake života” / “Signs of Life” / “Lebenszeichen” (1968), prvi cjelovečernji igrani, snažno obilježen dokumentarizmom. Ostala tri, kratka, nisu ostvarenja koja bismo retrospektivno namah prepoznali kao herzogovska, no u njima predano prožima igrano i dokumentarno, što će rado činiti do danas, često dokumentarne filmove urešavajući izmišljenim sastavinama, a igrane nerijetko lažno činjeničnim dodacima. Primjer potonjega jest završnica uvodnog natpisa jednog od njegovih najcjenjenijih igranih filmova, u Južnoj Americi snimljenog “Aguirrea, gnjeva božjeg” / “Aguirre, the Wrath of God” /“Aguirre, der Zorn Gottes” (1972), o konkvistadorskom pohodu pod vodstvom Lopea de Aguirrea, koji, uz ostalo, tvrdi: “Jedini preostali dokument te ekspedicije je dnevnik redovnika Gaspara de Carvajala.” Već na svjetskoj premijeri filma u Cannesu Herzog je vedro obznanio da je ponuđenu informaciju o redovnikovim zapisima izmislio kako bi publiku dodatno uvjerio da povjeruje u prikazana zbivanja koja doista jesu temeljena na stvarnom događaju, no naravno, znatno dooblikovana Herzogovom maštom.

Noviji primjer itekako uspješnog zavaravanja je u Japanu smještena “Obiteljska romansa” / “Family Romance, LLC” (2019). S pripoviješću vezanom uz posao agencije za iznajmljivanje zamjenskih članova obitelji, film je nerijetko predstavljen te često prikazivan i doživljen, čak i u najiskusnijih gledatelja, kao dokumentarni, mada na odjavnici piše: “Priča, sva imena, likovi i događaji opisani u ovom ostvarenju, izmišljeni su.” U razgovorima vezanima uz taj slikopis, Herzog je sa zadovoljstvom isticao: “Svi moji dokumentarci su tek prerušeni igrani filmovi.”

Vratimo se počecima. Petnaestominutna, crno-bijela “Neviđena obrana tvrđave Njemački križ” / “The Unprecedented Defence of the Fortress Deutschkreuz” / “Die beispiellose Vertreidigung der Festung Deutschkreutz” (1967), djelo (vjerojatno hotimično) razmjerno nejasne radnje o četvorici muškaraca što u napuštenoj, oronuloj, raslinjem zarasloj tvrđavi obavljaju nešto nalik rezervističkoj vojnoj vježbi bez nadzora, ne predstavlja se dokumentarnim filmom, no uvelike odiše dokumentarnošću. Time što je pretežno položeno na ono što ugođajno nude sama zapuštena građevina i njezin smještaj na osami, zatim načinom snimanja prizora bez raskadriranja, često u širim planovima i iz neoptimalnih kutova, kao da zbivanje nije dogovoreno i ne može se ponoviti nego se mora uhvatiti dok traje kao dio života izvan filmaševe kontrole, te sklapanjem cjeline od takvih, uglavnom nedorečenih, kao prikupljenih prizora koji se ne nastavljaju bešavno jedan na drugi. Taj kratki film ostavlja dojam svojevrsnog predšasnika “Znakova života” koji će također prikazivati grupicu njemačkih vojnika smještenih u tvrđavi, u oku i kameri zanimljivom pustom krajoliku, tom prilikom na grčkom otoku Kos.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Posljednje riječi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Posljednje riječi”

Trinaestominutne, crno-bijele “Posljednje riječi” / “Last Words” / “Letzte Worte” (1968) i jedanaestominutne, u boji, “Mjere protiv fanatika” / “Precautions Against Fanatics” / “Massnahmen gegen Fanatiker” (1969), oba, za Herzoga netipično, donekle humornih nakana, nadaju se, odnosno “”glume”” dokumentarne filmove. “Posljednje riječi” možda to većim ili manjim dijelom i jesu. Snimljene u Grčkoj, tijekom rada na “Znacima života”, skiciraju slučaj posljednjeg čovjeka koji je, prisilno, otišao s napuštenog otočića, kolonije leproznih. On sam ni o tomu i ni o čemu drugomu ne želi reći ni riječi – to je njegova posljednja – a ponešto doznajemo iz ustiju drugih otočana, od kojih neki više puta uzastopce, očito po redateljevoj uputi, ponavljaju iste, nedvojbeno uvježbane, dogovorene rečenice koje im je, moguće, u usta stavio Herzog. Pozornijim gledanjem otvara se mogućnost da svi oni govore o drugom čovjeku i o događaju koji se zbio u nekoj prošlosti, a da nas Herzog tek montažnim odlukama navodi na pomisao da je posljednji čovjek o kojem se govori taj kojeg vidimo ispred kamere.

“Mjerama protiv fanatika”, filmu koji možda i ponajviše odskače od Herzogova opusa, uistinu je teško dokučiti smisao, što ne znači da posrijedi nije zanimljivo i na svoj način zabavno ostvarenje (naravno, ovisno o tomu što je komu zabava) koje nuka na promišljanje. Od uvodnih snimaka konja kasača s dvokolicom koji kruže minhenskim hipodromom nadalje, najčešće uz statične kadrove u kojima vlasnici i(li) jahači-vozači sulkija stoje uz plemenite životinje te, ukočeni, snimanju nevični, izravno u kameru tumače neke svoje mudrolije vezane uz taj hobi, odnosno sport, sve je ostvareno u stilu dokumentarizma, onog najjednostavnije reportažno-izvještajnog.

Krušku pod njušku, kako se u nas osmislilo. Tko previdi ili zaboravi da su na uvodnici, velikim slovima, ispod natpisa “Glumci” (“Darsteller”) bila ispisana imena glumaca i time jasno naznačeno da je riječ o igranom filmu, vjerojatno će film usvojiti kao dokumentarni, sve dok eventualno pretkraj ne prepozna glumca Marija Adorfa (tad još ne poznatog kao što će biti, no s nekoliko desetaka filmova iza sebe, uključujući i međunarodne produkcije poput “Bojnika Dundeeja” Sama Peckinpaha) koji glumi podjednako nezgrapno kao i ostali, većinom naturščici. Monolozi prema kraju postaju sve apsurdniji što također upućuje na fikciju, ali tko zna, ljudi, zar ne, ne govore uvijek razumno.

U središtu “Posljednjih riječi” poseban je, jedinstven, posljednji ili prvi čovjek, osoba na svoju ruku koja je obavila izvanredan pothvat preživljavanja u okolnostima što iziskuju iznimne napore, a potom trvdoglavo o tomu šuti. U “Mjerama protiv fanatika” taj se Herzogov omiljeni središnji motiv-tip ne pojavljuje, no i tu je riječ o svojeglavcima, osebujnicima, ekscentricima koji tjeraju neke svoje misije, iako ni u jednom od ta dva filma nije riječ o sanjarima kakvi će i koji će ubuduće najčešće biti u središtu pozornosti Herzogovih dokumentarnih i igranih nastojanja. Oba filma donekle se grade ponavljanjem istih, odnosno sličnih kadrova, tj. repetitivnošću, i oba dobrim dijelom počivaju na moći i mogućnosti jezika, odnosno igri riječju – odbijanjem govora ili ponavljanjem istoga u “Posljednjoj riječi” (riječ je i u naslovu; u filmu se govori na grčkom), monološkim kalamburima koji tobože nešto znače u “Mjerama protiv fanatika” (u kojima se, kao i u većini Herzogovih filmova ranog razdoblja, govori njemački).

Sa “Znacima života” i “Posljednjom riječi”, Herzog otpočinje suradnju sa snimateljem Thomasom Mauchom i montažerkom Beate Mainka-Jellinghaus koji će mu sljedećih petnaestak godina biti važni suradnici – Mauch u desetak filmova, do “Fitzcarralda” (1982); Mainka-Jellinghaus u dvadesetak, do “Gdje sanjaju zeleni mravi” /“Where the Green Ants Dream” / “Wo die grünen Ameisen träumen” (1984).

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Koliko bi drva svizac izglodao... – Zapažanja o novom jeziku"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Koliko bi drva svizac izglodao… – Zapažanja o novom jeziku”

Kako će nekom prilikom prepričati Herzog, Mainka-Jellinghaus bila je jedinstvena, odrješita montažerka čiji je prvi korak u radu na svakom filmu bio hitro pregledati snimljeni materijal, često na dvostrukoj ili višestrukoj brzini, katkad ga čak i vrteći unatrag, gledajući gdjegdje izravno filmsku vrpcu, a ne projekciju, i odmah odbaciti sve što joj se u tom prvom pogledu učini nedovoljno zanimljivim, nevrijednim truda i prikazivanja. Uvijek je bila u pravu, kaže Herzog, domećući da o filmskom poslu ni od koga nije naučio više od nje.

Fascinacija jezikom, govorom, riječima kao povod stvaranju filma izrazita je u prvom djelu koje će Herzog snimiti u SAD-u, srednjometražnom (44 min) dokumentarcu “Koliko bi drva svizac izglodao… – Zapažanja o novom jeziku” / “How Much Wood Would a Woodchuck Chuck…” / “How Much Wood Would a Woodchuck Chuck… – Beobachtungen zu einer neuen Sprache” (1976). Novi jezik iz podnaslova odnosi se na posebnim tehnikama samouko istesan strelovito brzometan govor aukcionara, snimljen na 13. Godišnjem svjetskom prvenstvu aukcionara stoke u općini New Holland, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Protagonisti su ljudi koji su upornom vježbom ostvarili svoj san o tomu da postanu govornici tog specifičnog žanra, a pobjednik prvenstva, Kanađanin Steve Liptay, čini se iskreno dirnutim kada kaže kako je osvajanjem pehara ostvario svoj dječački san.

“Koliko bi drva svizac izglodao…” mogao bi se ocijeniti donekle nemaštovitim ostvarenjem, budući da najvećim dijelom nudi slične, frontalne kadrove raznih aukcionara na djelu, zamalo ih kataloški redajući vjerojatno redoslijedom kojim su nastupali. A taj nastup ne nudi nešto osobito u vizualnom smislu – aukcionari stoje iza pulta, nasuprot publici-kupcima. Cjelokupni postav događaja, doduše, jest začudan, osobito onomu tko tako nešto nije vidio, budući da između aukcionarove kućice i gledališta, u zatvorenom prostoru, prolazi blago koje se toga trena prodaje.

Herzog i njegovi snimatelji Thomas Mauch i Ed Lachman tu situaciju primjereno registriraju, no ne više od toga. Ipak, premda donekle jednolično repetitivan (opet repeticija kao važan gradivni postupak), “Koliko bi drva svizac izglodao…” vibrira iznimno živo i dinamično. Herzog je dobro procijenio da toj zbilji ne treba redateljski dodavati ni oduzimati više od nužnoga, jer specifičan govor aukcionara, koji i jest razlog snimanja filma, toliko je očuđujuć i ritmičan, neupućenom promatraču i humorističan (naviklim stalnim kupcima po svoj prilici ne), da mu ne treba više od fiksiranja na filmsku vrpcu i osnovne formalne organizacije, koja se doima razmjerno grubom i neurednom, nedotjeranom u uobičajenom smislu, što je obilježje većine Herzogovih filmova.

Zboreći o “Koliko bi drva svizac izglodao…”, Herzog je rekao da je bio naprosto zadivljen ekstremnim jezikolomnim govorom aukcionara koji je “posljednja moguća poezija, poezija kapitalizma”. Sinula mu je tad ideja da s tim muškarcima i ženama nevjerojatno brzog jezika postavi kazališnu predstavu “Hamleta” koja bi, bez kraćenja bardova teksta, trajala manje od petnaest minuta. “Prvaci stočne aukcije recitiraju Shakespearea. To bi bila veličanstvena poezija.” Zamisao, šteta, nije proveo u djelo.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Povezani tekstovi

Rada Šešić: “Hrvatski autori ove godine na DOKUart dolaze s izuzetno odvažnim filmovima”

Selektorica bjelovarskog festivala DOKUart, Rada Šešić, za Dokumentarni.net najavljuje jubilarno, dvadeseto izdanje ove filmske manifestacije.

Werner Herzog, dokumentarist – od ekscentrika do klasika (I)

Njemačko-američki sineast Werner Herzog (rođ. Stipetić) afirmirao se kao jedan od najistaknutijih predstavnika njemačkog novog filma 1970-ih.

Pozivi u stranu

Posljednji esejistički tekst "Novi gruzijski film" govori o filmovima autorica Ane Džapšipe i Salomé Jashi.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 20. DOKUarta

Završeno je jubilarno, 20. izdanje DOKUarta,, a nagrada publike pripala je filmu "Fiume o morte!" Igora Bezinovića s prosječnom ocjenom 4,81.

Silvestar Mileta: “Osjećamo nepodijeljene simpatije prema novom konceptu Dana hrvatskog filma”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta, za Dokumentarni.net najavljuje njegovo 34. izdanje koje će se ponovno održati u Karlovcu.

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskoj konkurenciji 68. DOK Leipziga!

Čak dva hrvatska dokumentarna filma ušla su u natjecateljski dio ovogodišnjeg, 68. DOK Leipziga.

82. Međunarodni filmski festival u Veneciji: “The Tale of Silyan” – Let iznad praznog ognjišta

Novi film Tamare Kotoveske, "The Tale of Silyan" / "Prikaznata za Siljan" (2025), prikazan je na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

21. Festival 25 FPS: “Biti John Smith” – A žudio je za slavom

"Biti John Smith" je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod.

Novi azerbejdžanski film u Klubu MaMa

U Zagrebu će se 16. listopada u 19 sati, u prostoru Kluba MaMa, održati filmsko-diskurzivni program "Novi azerbejdžanski film".

Uvod u svijet Adama Curtisa – dokumentarist moći i ideologije

Adam Curtis nije prorok kraja, već analitičar raspada – poglavito raspada općeg smisla, pri čemu ne nudi izlaz, ali nas poziva da povijest iznova preispitamo.

Laura Mulvey dobitnica nagrade “Wild Dreamer” za životno djelo

Subversive Festival u suradnji s Kulturno informativnim centrom i Restartom, ugošćuje prominentnu britansku feminističku i filmsku teoretičarku i autoricu Lauru Mulvey.

Rada Šešić: “Hrvatski autori ove godine na DOKUart dolaze s izuzetno odvažnim filmovima”

Selektorica bjelovarskog festivala DOKUart, Rada Šešić, za Dokumentarni.net najavljuje jubilarno, dvadeseto izdanje ove filmske manifestacije.

Otvorene prijave za premijerni Dokumentarni.klub!

Udruga Dokumetar pokreće Dokumentarni.klub, neformalno okupljanje zaljubljenika u dokumentarni film.