Umjetničku pa i filozofsku, iznad svega humanističku agendu riječkog dokumentarista Aleša Suka u kratkom filmu “(P.S.)” (UKUS, 2024.) inicijalno nalazimo u meditaciji o privilegijama, ali i zamkama autonomije otokā i njihovih otočana. Intuitivno odmah prepoznajemo da tu nije riječ o snatrenju o žuđenoj distanci spram civilizacije kao blistavoj utopiji, nego o ozbiljnijim ekoaktivističkim promišljanjima. U 15-minutnom dokumentarnom eseju dvostruko kodiranog naslova, autor se ograđuje od stereotipne percepcije Mediterana kao koncentrata visoko saturirane bezbrižnosti; kolorit je zagasit ili bar blago ispran, atmosfera melankolična, čak pomalo tjeskobna. Pred nama je elegična vizualizacija kojom se lamentira o ljepoti na kraju svijeta, kojoj unatoč depopulaciji, prijeti devastacija.
Suk je stoga zaokupljen dvojakom problematikom – otok promatra s divljenjem, ali i s tugom, kao čudo prirode, a istodobno neprirodno opustjeli prostor; pritom razmišlja o neizbježnoj pogubnosti ljudskog utjecaja, odnosno evolucije koja za takvo specifično mjesto predstavlja varavu naznaku napretka, ali sasvim sigurnu ekološku ugrozu.
U pitanju je dramski ili možda prije poetski triptih sa sastavnicama u otprilike petominutnom trajanju čiji su naslovi – “Polazna situacija”, “Poslije Silvana/Prostor sjećanja”, “Pohod sudbine/Popis stanovništva” – dostatno ilustrativni za pronicanje u sukus filma. “(P.S.)” je u gornjoj lagi romantiziranje o već uvelike izgubljenom komadiću raja gdje u crkvici na uzvisini muškarac neodredive dobi i ponešto nesvakidašnje fizionomije svakodnevno zvoni, uzmimo to tako, za spas otoka i onih kojih ondje više nema. Iako je zvonjava utihnula, jer ni on odnedavno nije tamo, Aleš Suk svojim ga je dokumentarističkim postupkom zauvijek utisnuo u otočki pejzaž. U percepciji gledatelja ovaj riđi, kovrčavi čovjek zato, neovisno o epilogu koji ga silom prilika izmješta na nedaleki veći i civiliziraniji otok, jedino i može postojati u tom začudnom, ali živom kadru.
Neobični zvonar je Silvano Skrivanić, Posljednji Srakanjež – na njega se ponajprije odnose inicijali iz dvosmislenog naslova – koji je na Velim Srakanama rođen, baš kao i njegovi roditelji. Posljednji izvorni otočanin na rodnim je Srakanama živio praktički sam sve do pandemije, kad je pod misterioznim okolnostima odande nestao. Obližnjim otocima pronijela se vijest o njegovoj smrti, no pronađen je srećom u domu za starije u Velom Lošinju. Parafilmski saznajemo da zbog zdravstvenih teškoća nije bio u mogućnosti sudjelovati u snimanju dokumentarca koji mu je posvećen, no njegovo djelovanje zabilježeno je u početnim minutama; vidimo ga okretnog i raspoloženog među posjetiteljima, uz zvono, na bogoslužju. Kako je vjera važan moment Silvanovog života, susački je svećenik, otkriva nam u razgovoru Aleš Suk, samo zbog njega običavao ploviti na pusti otočić i održavati misu.
Ako izuzmemo vedru kakofoniju uvodne sekvence gdje se gosti, iseljenici na godišnjem odmoru ili izletnici s okolnih otoka, okupljaju u malenoj crkvi, što je za Silvana rijetko svečana prigoda, ljudskog glasa na zvučnoj traci jedva da ima. Iznimku čine i završne minute gdje nam se izravno obraća Daniel Devlin, teoretičar umjetnosti, dizajner i kozmopolit, a prvenstveno zaljubljenik u Susak, i kako naglašava Suk, istraživač renesansne širine, koji neumorno traga za zaboravljenim činjenicama o hrvatskim otocima. Upravo Devlin, u isti mah znatiželjni stranac pun respekta prema ovim predjelima, ali i s našim otocima od 1990-ih godina već familijarizirani starosjedilac ispisuje post scriptum magičnoj jednostavnosti egzistencije Silvana Skrivanića, time i opstajanju majušnog otoka koji je kroz svoju nedovoljno poznatu povijest prije svega bio, i jest – pašnjak.
Prostor na tonskoj vrpci uz glasanje otočkih divljih i pitomih ptica dominantno okupira brundanje broda; osim kao zahvalu posadama i trajektima koji su autoru tijekom snimanja bili jedina veza sa Srakanama, upućeniji u lokalne prilike to brundanje mogu čitati i kao hommage sedamdeset godina starom prkosnom brodu a on je M/B Karlovac, koji još uvijek plovi, premda više ne na svojoj prvotnoj ruti Unije – Lošinj. Epitet prkosnog zaslužio je lomeći valove i u ratno doba, pod zabranom plovidbe, noću, s ugašenim svjetlima.
Aleš Suk nalazi logiku u kaosu, stvara strukturu, zadobiva privid kontrole, naposljetku iscrtava kote, vraća otok samome sebi, metaforički ga čisti i iscjeljuje.
Uz izvorne zvukove autor doslovno, a potom i okom kamere, prikuplja preostatke životā koji su se vjerojatno odigrali drugdje, a na otočki kamenjar te su naplavine nanijete snažnim strujama. Predmete koji su ranije bili utilitarni ili sredstvo zabave i igre, u vanvremenskom, skoro pa oniričkom ambijentu nenastanjenog otoka devalvirali su do banalnog pa i za djevičanski okoliš štetnog otpada. Aleš Suk svom tom besmislenom nanosu pridaje dokumentarnu, u neku ruku i umjetničku vrijednost tretirajući sada dekontekstualizirane objekte i alate svakodnevnice kao simbol življenja, ali i iseljavanja s ovoga i drugih otoka. To je smeće također i alarmantan podsjetnik na ograničenost ljudskog vijeka, što nas ne sprečava da za sobom neosviješteno ostavljamo otpatke koji će nas dramatično nadživjeti. Ovaj mali film je tako u podtekstu otežao od kritičnosti.
Svjedočimo, dakle, umjetničkom projektu koji s obzirom na poetski rasplinutu narativnost isprva nije posve jasan; projektu gdje autor predano kadrira tragove prozaičnih zbivanja, na primjer rekvizite za plažu od jeftine plastike. Poduhvat je moguće tumačiti i kao ekoangažman koji nije agresivan, ali je itekako prisutan, doduše toliko suptilno da ne možemo znati je li ga autor primarno, tijekom razvijanja filma, uopće imao na umu.
Međutim, u jukstapoziciji s predmetima koje su negdje, na kopnu ili pučini, odbacili ili izgubili turisti, događa se nešto mnogo dojmljivije i dirljivije, bilježe se ostaci autentičnog otočkog bivanja, životinjskog i ljudskog, kao otisak prirodnih procesa, pa onda i fizičkog nestanka. Ovaj umjetničko-esejistički rad za cilj je imao dokumentarno pratiti post factum katalogizaciju pri čemu se, kako i naslov kaže, izuzimalo sve ono što ostaje nakon, naoko izlišno ili manje bitno, ali što u egzistencijalnom ili duhovnom smislu mirakulozno razjašnjava sve, preciznije nego bi se to moglo u realnom vremenu, dok je život pulsirao.
U podjednakoj se pritom mjeri izoštrava ono što otok izvana narušava, kao i ono što mu inherentno pripada. Sve to proizlazi iz diskretnog, ali dubinski zainteresiranog pa i zabrinutog pogleda ipak s kopna, vizure relativno objektivnog promatrača koji otok poznaje, ali skrupulozno izbjegava nametati se kao sveznajuća svijest. Svoje pronalaske Suk pred objektivom selektira i inventira s kolekcionarskom strašću; po kriteriju srodnosti grupiraju se ružne plastične papuče i naoko simpatični napuhanci, otočki suhozidi i primjerci samonikle vegetacije, ali i krhki skeleti autohtonih životinja, ovaca koje istovremeno vidimo kako spokojno promatraju autora, to jest nas.
Aleš Suk nalazi logiku u kaosu, stvara strukturu, zadobiva privid kontrole, naposljetku iscrtava kote, vraća otok samome sebi, metaforički ga čisti i iscjeljuje. Dolazimo do toga da se tu u naravi pokazuje naličje; ovaj film, u svojoj fluidnosti i višeznačnosti otvoren za tumačenja, rastvara se u podtonu kao studija ponašanja. Jedan je zato od mogućih zaključaka ovaj: “(P.S.)” manje govori o otoku, a više o ljudskom postupanju, iracionalnom i indolentnom. Jasno je iz svega koliko je za ljudsko biće sloboda teška; u rajskoj praznini, oslobođen od kakvih takvih građanskih skrupula, od straha od kazne, čovjek naprosto prlja i uništava. Kao da se nismo kadri nositi s ljepotom pa za sobom, ne znajući drugačije, ostavljamo biljege propasti.

