Aktivan kao dokumentarist od 2019. godine, osobito izoštrenog pogleda za društveni kontekst ukrajinskih prirodnih prostranstava, Dmitro Hreško (Užgorod, 1986.) predstavlja najveći odmak od stereotipa o ukrajinskom dokumentarnom filmu posljednjih godina. Prethodno s naslovima “Snow Leopards of the Carpathians” (2019) i “Mountains and Heaven in Between” (2021), a recentno dokumentarnim filmom “Divia” (2025), Hreško oblikuje udivljujuće slike pejzaža u kojima ljudski faktor uvijek čini tek jedan aspekt. U slučaju posljednjeg filma, koji naslov dijeli sa slavenskom boginjom prirode i Mjeseca, ovo uključuje i pogled na tešku štetu kojom ostaju zahvaćeni oslobođeni ukrajinski teritoriji u ratu s Rusijom.
Film je kao projekt u nastajanju u protekle dvije godine prikazan još u sklopu nekoliko pitching programa festivala DOK Leipzig, Ji.hlava, pariškog EURODOC-a, Docu Rough Cut Boutiquea i CineLink Industry Daysa Sarajevo Film Festivala i drugdje. Uvrštena u ovogodišnji natjecateljski dokumentarni program 31. Sarajevo Film Festivala, “Divia” je premijerno prikazana i pred regionalnom publikom. Hreškov dokumentarac je u Karlovim Varima imao svjetsku premijeru, gdje je nominiran i za nagradu u kategoriji “Crystal Globe”.
Ukrajinski autor je na intervju na festivalskom trgu stigao direktno s puta, izrazito srdačan, premda u gužvi. Na premijeri iste večeri pojavio se u vojnoj uniformi, s obzirom na to da je za potrebe gostovanja na festivalu dobio otpust iz vojske, uz pratnju producenata Poline Herman i Gliba Lukeneca, koji su kao posebno zanimljiv dio stvaranja filma opisali suradnju s holivudskim skladateljem Samom Slaterom (autor glazbe u filmovima “Joker” Todda Phillipsa, “2000 metara do Andrijevke” Mistislava Černova i serije “Černobil” Craiga Mazina). U razmjeni dojmova s publikom, Hreško je objasnio i da su skladbama za “Diviju” nastojala oponašati sama priroda, odnosno ljudski proizvesti njeni izvorni zvukovi.
Što Vas je privuklo temi Vašeg dokumentarca? Zašto baš priroda?
“Svaki dokumentarist nastoji se baviti temom koja rezonira s nekim osjećajem toga što se negdje događa. Vezan sam za prirodu i proveo sam mnogo vremena snimajući je. Pokušao sam toj temi pristupiti kroz ratnu situaciju.”
Možete li objasniti kakve ste sve ljude sreli na putu? Pojavljuju se razni stručnjaci; u filmu ne vidimo toliko ljude koliko vidimo prirodu, ali oni su prisutni.
“Počeo sam suradnjom sa stručnjacima za razminiranje. Oni su mi počeli pokazivati zahvaćeni teritorij, lokacije. Većinom sam komunicirao s njima, vojskom, volonterima koji spašavaju životinje, ekolozima. S istraživačima sam komunicirao najmanje jer trenutno nije moguće utvrditi razmjere štete, napraviti istraživanja i mjerenja. Komunicirao sam i s lokalnim stanovništvom čije životne priče su užasne. Možda već i znate – vijesti i drugi dokumentarni filmovi već obrađuju te ljudske tragedije.”
Dovodi li vojska stručnjake, jesu li zaposleni nekako ili su i oni volonteri? Kako to funkcionira?
“Što se tiče dokumentarista, postoje službene osobe u medijima koje to koordiniraju. Vlada pokriva stručne poslove.”
Kako kao redatelj pristupate vojsci kad Vas zanima ovakva tema?
“To se odvija privatnim vezama. Imamo kolege dokumentariste koji pomažu svojim kontaktima. U Harkivu postoji medijski hub koji nastoji koordinirati sve medije. Moguće se obratiti toj organizaciji vezano za ono što vam treba i oni će pomoći.”
Navodi se da ste surađivali samo s jedim snimateljem. Kako je to izgledalo?
“Snimanje je trajalo dvije godine. Kad sam počeo, nismo imali potvrđeno financiranje. Prve godine razvio sam scenarij i snimao sâm. Kad smo dobili koprodukciju Poljskog filmskog instituta, uključili smo oblikovatelje zvuka i drugog snimatelja, Vladimira Usika. Nakon te prve godine snimali smo s većom ekipom.”
Koliko je teško bilo raditi sa zvukom? Vrlo je važan na snimkama prirode…
“Da, u ‘Diviji’ smo rekreirali zvuk. Na prvoj crti bojišnice zvuk je mnogo drugačiji. Bilo je mnogo građevinskih radova ili, na primjer, snimali smo pred zimu. Mnogo je buke. Sijeku stabla… Nađemo neku mirnu lokaciju, a cijelo vrijeme čujemo sječu stabala. Morali smo rekreirati zvuk i pokušali smo ga snimiti na drugim mjestima. Mnogo teritorija je minirano pa nije ni moguće snimati u divljini i daleko od sela. Mnoge lokacije snimanja bile su uz prometnice pa je izvorni zvuk uključivao vozila u prolazu. Nije bilo moguće udaljavati se od prometnica.”
Jeste li također išli blizu crti bojišnice?
“Ne preblizu. Najbliže područje je u Hersonu, gdje je pukla brana, a drugo područje se vidi u posljednjem dijelu materijala i ono je bilo udaljeno pet kilometara od crte bojišnice.
Ratna zbivanja stalno se mijenjaju. Trenutno nije moguće prići toliko blizu. Prije nekih mjesec dana u ukrajinskim sam medijima vidio da je rečeno kako nije moguće prići petnaest kilometara crti bojišnice, jer se svugdje nalaze dronovi. Pristup vojsci vrlo je opasan.”
Riječ je o ruskim dronovima?
“Ruskim, da. Stvarnost sada izgleda tako da ako ste na udaljenosti od dvadeset kilometara od crte bojišnice, u opasnosti ste da vas pogodi dron. To nije slučaj svugdje, ali postoji mogućnost.”
Dakle, vrlo je teško utvrditi gdje je točno ratište jer je cijelo područje ugroženo?
“Da. Prije dvije godine, prilika za snimanje bila je jedinstvena. Teritorij je bio oslobođen, s mnogo otvorenih predjela. Sada nije moguće snimiti takav film. Imali smo priliku napraviti ga i vrlo sam sretan što smo obavili taj posao. Sada to stvarno nije moguće. Na primjer, po lokaciji nam je trebao dan vremena. Sada ne mogu zamisliti da provedem cijeli dan na jednoj lokaciji, jer dron vidi automobil, vidi ljude…”
Na Sarajevo Film Festivalu također sam pogledala “Militantropos” Jelizavete Smith, Aline Gorlove i Simona Mozgovija, koji mi je rekao nešto slično – nemoguće je ponovno snimiti takav film.
“Da, i ja sam vidio ‘Militantropos’, možda prije nekoliko tjedana. Možete ga zamisliti kao drugu stranu ‘Divije’, jer sam i ja vidio te lokacije. Neke se i poklapaju. Također sam vidio isti apsurd života – lokalnog stanovnika koji nastoji urediti vrt pored uništene kuće. Međutim, to nisam snimio jer smo strogo bili usredotočeni na prirodu. No bilo mi je vrlo zanimljivo vidjeti ‘Militantropos’. Poznajem sva ta područja, samo su prikazana iz druge perspektive.
Da, slična stvar je prisutna u skorijim filmovima Vitalija Manskog – “Željezo”, i Sergeja Loznice – “Invazija”, jer su obojica snimili tenkove izložene u centru Kijeva. Vidimo isti prizor dva puta na različite načine.
“Da!”
Aktivni ste u inicijativi ili odredu za kulturu u ratu. O čemu je riječ?
“To je organizacija koje sam dio. Kulturne snage. Zaboravio sam donijeti promidžbeni materijal o njoj, ali postoji i njihov Instagram profil. U pitanju je vojni odred kojemu sam se pridružio krajem 2024. godine. Trenutno sam mobiliziran. Raspon djelovanja organizacije vrlo je širok. Kreće od pomoći vojnicima na ratištu u održanju morala, bavi se psihološkim radom, imamo glazbene skupine, pjesnike… Odlaze na ratište i nastupaju za vojnike, osiguravaju knjige… Posjetio sam ih nekoliko puta i to zaista funkcionira. Vojnici osjećaju da netko brine o njima. Organizacijom se upravlja međunarodno i predstavlja se ukrajinska vojna kultura. Ovaj festival je također naša prilika da kažemo nešto o svojoj kulturi, vojsci i suradnji sa širokim krugom talenata.”
Strani umjetnici ili mediji također mogu doći?
“Da, da, pjesnici, pisci, glazbenici i svaka javna osoba koja može doći u Ukrajinu i pomoći nam. U mogućnosti smo ih koordinirati i uputiti na lokacije.”