Izbor opservacijske forme u hrvatskom dokumentarizmu ne proizlazi toliko iz promatrane stvarnosti, koliko odražava manjak autorskog stava, hrabrosti i kreativnosti. Konkretno mislim na mlade logoraše ADU škole dokumentarnog filma, koji su trenirani u metodi blijedog gledanja, u nadi da će poslovično gluhonijema hrvatska stvarnost u jednom trenu nešto zucnuti. Ovo autorsko izmicanje pod egidom neutralnosti možda bi i funkcioniralo u hvatu sa subjektima čiji jezik nije odrezan u korijenu, ali to nije slučaj sa školskom djecom u filmu “Terenska nastava” (Antitalent, 2025.) Joze Schmucha.
Ovaj dokumentarac prati skupinu školaraca iz Istre u posjetu Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru. Slijedi serija širokih planova i totala u kojoj su djeca primorana da slušaju ‘ko proljev dosadne litanije skupine predavača, koji monotonim glasom seoskog svećenika recitiraju rečenice poput “a ovo groblje je nastalo 1998., a ono groblje devedesetiwhogivesashit“. Međutim, eksplicitni ideološki sadržaj samo je glazura ove memorijalne pite od govana. Ono što djeca najviše moraju gutati je agresiju predavača, koji nad njima vrlo doslovno treniraju strogoću.
“Ako netko nema u sebi poštovanja prema žrtvi ovog grada da 15 minuta stoji mirno, neka izađe van”, bruji neka predavačica poput motorne pile – ironično, usred predavanja o važnosti mira. Naravno, djeca znaju da ako žele napustiti ovu dosadnu monodramu, morat će se ustati pred cijelim razredom i vojnim licima koja ih strijeljaju pogledima kao da su izdajice, a vjerojatno će i biti prekoreni od strane profesorice. A predavanje? Smrt. Smrt. Klanje. Klanje. Smrt. Smrt. Klanje Smrt. Smrt. Klanje. Smrt. And don’t forget the violence. Nema tu ni riječi o solidarnosti među zatvorenicima, podršci i uzajamnoj pomoći, emotivne katarze, riječi utjehe, neki nagon za životom, jebem vam majku nekrofilsku!
Jedna vojnikinja koja im želi prenijeti iskustvo logoraša, tjera ih da kleče s glavom među koljenima kako bi osjetili fizičku bol, naglašavajući kako su žrtve to morale podnositi i do nekoliko sati. Ideja da se djeci plastično približi muka logoraša nije a priori kriva, ali ova hrvatska vojnikinja zapravo ima isti cilj kao i srpski zločinci koji su i mučili dotične logoraše: potpuna submisivnost svojih žrtava. Srećom za klince, zaposlenici muzeja moraju se pridržavati Ženevske konvencije.
…”Terenska nastava” se isključivo obraća liberalnoj malograđanštini, pogotovo s izlizanim ironičnim forama, poput scene u kojoj klinci slušaju srpske cajke dok posjećuju vukovarsko groblje.
U konačnici, ovi manipulativni predavači samo eksploatiraju patnju vukovarskih žrtava rata kako bi paralizirali nemirna dječja tijela i isprala njihove mozgove, a usput i dobili morbidan power trip. Na žalost, autoru nije palo na pamet, a ni ušlo u etičko razmatranje, da ušutkanoj djeci pruža priliku da se izraze. Umjesto toga, on ih samo distancirano snima, s iznimkom jednog krupnog plana djevojke, kojoj se od snuff filmova koje su djeca primorana gledati grče facijalni mišići i okreće u želucu.
Odluka da se gotovo isključivo snimaju djeca, a ne prikazuju predavači, promašena je zato što su djeca previše nereaktivna i povučena, a u tome sigurno nije pomogla ni prisutnost kamere i očigledan manjak njihove interakcije s autorom filma. Sama kamera je nerijetko krivo pozicionirana, pa im je linija pogleda previše paralelna s kadrom, čime se propušta uhvatiti njihova emotivna reakcija, a nekad im vidimo samo potiljke. U konačnici, odluka da se prati samo jedan razred je nedovoljno ambiciozna, jer srž ovakvog oblika ideološkog treniranja je repeticija. Moglo je to izgledati poput prvog dijela “Full Metal Jacket”, s humanističkim kontrastom dječje perspektive.
Umjesto toga, “Terenska nastava” se isključivo obraća liberalnoj malograđanštini, pogotovo s izlizanim ironičnim forama, poput scene u kojoj klinci slušaju srpske cajke dok posjećuju vukovarsko groblje.
Jozo, trgni se, you’re playing it way too safe!