U društvu najnovijih hrvatskih dokumentarnih filmova, “Kad vrtim film” (Kreativni sindikat, 2024.) Ines Jokoš, mogao bi podsjetiti na cjelovečernje “Lekcije mog tate” (Hulahop, 2025.) Dalije Dozet, koje su na 21. ZagrebDoxu nagrađene Velikim pečatom u regionalnom programu, a nalaze se i u konkurenciji ovog, 23. Liburnia Film Festivala. Slično protagonistu toga filma, Osječaninu Danku Dozetu koji, čini se, nije ispuštao kameru iz ruke i neprestano je snimao sve oko sebe, a od te je građe i izrađen gotovo čitav slikopis njegove kćeri, Branimir Šutalo, protagonist “Kad vrtim film”, i on Slavonac – pretpostavljamo po govoru i po tomu što je dio radnje smješten u Đakovo – iako nećemo sa sigurnošću saznati gdje živi, također, izgleda, vazda snima. Sebe, svoju obitelj i svakodnevicu.
Kako kaže pri početku filma, smatra da se većina postupka odigrava mimo njega, izvan njegova nadzora, a da je jedino nad čime ima kontrolu vlastiti govor. To zvuči pomalo ili podosta neobično te nuka na pomisao o tomu da će nam čovjek kojeg gledamo i slušamo iznijeti kakvo zanimljivo razmišljanje ili teoriju o izradi audiovizualnih materijala. Pod uvjetom da nismo pročitali o čemu je u filmu riječ, njegovo ćemo djelovanje neko vrijeme pratiti s tim upitnikom, a onda će se obznaniti da je Šutalo slijep, odnosno slabovidan. Stoga, kameru rabi više-manje napamet. Naslijepo. S obzirom na to da ne vidi, u njegovim rukama ona, kako sam kaže, postaje podjednako diktafon, bilježnica, dnevnik… Filmovi su mu, kao kućnoamaterskom autoru bez drugih pretenzija, ali i kao gledatelju, vrlo važni. Jedan prizor stilizirano će (u kinodvorani bez publike?) ilustrirati kako prati film u kinu – otac mu potiho prepričava zbivanja u slici.
“Kad vrtim film”, dokumentarni film o slijepcu koji voli film, manje će se baviti iznošenjem i pregledom činjenica, a više nastojati približiti osobnost i osobu, čovjeka u ranim četrdesetim godinama koji nije rođen slijep, oženjen je i ima sina prvaša, a prema onomu što je prikazano, razmjerno uspijeva živjeti život približan onomu koji je vodio dok je bio zdravih očiju. Ne nosi tamne naočale, bijeli štap gotovo i ne vidimo, kao ni druga pomagala. Iako se kreće donekle usporeno, u držanju i u kretnjama, pa ni u očima, ne primjećuje se ništa što bi ukazivalo na sljepoću, a nije zabilježena niti kakva radnja – primjerice, druženje s drugim slijepcima ili posjet kakvoj udruzi ili ustanovi za slijepe i slabovidne – koja bi pokazala da je bez vida. On čak i planinari, sam u prirodi. Nećemo, doduše, saznati što radi i radi li uopće, a njegov odnos prema nedaći usmjeren je na to da se ne osjeća njezinom žrtvom, o čemu će, smireno i opušteno, s mješavinom sjete i humora, govoriti uglavnom u offu, a ponešto i ispred kamere.
“Kad vrtim film”, dokumentarni film o slijepcu koji voli film, manje će se baviti iznošenjem i pregledom činjenica, a više nastojati približiti osobnost i osobu, čovjeka u ranim četrdesetim godinama koji nije rođen slijep…
Većinom filma provlačit će se sugestija da gledamo njegove snimke. Počesto u subjektivnom kadru, nerijetko u neoštrinama, mada će se gdjegdje učiniti da kutovi viđenoga, iako im nalikuju, ne odgovaraju posve smjerovima kamere koju on drži u ruci, a na odjavnici će kao (glavni) snimatelj biti naveden David Oguić. Takvim nagovještajem autoportretiranja, uz nemalo kadrova igre svjetla gotovo apstraktnoga poćuta, koji predstavljaju njegov, ostalima nepripadan pogled, filmaši – kao scenaristi potpisani su Ines Jokoš i sam Šutalo – nas dodatno uvode u odsječak njegova intimnoga, drugima nevidljivoga svijeta. Dočaravanju tog svojevrsnog međuprostora između konkretnoga i zamišljenoga, slućenoga, pridonosi i prevladavajuća koloristička zagasitost. U svijetu stvarnih zbivanja, podosta se predstavlja prikazom odnosa sa živahnim sinom kojeg otac nikad nije vidio, ali mu, kao i supruzi, odlično prepoznaje miris, teksturu kože i kose.
Kao i u svom ranijem, nagrađivanom i razmjerno primijećenom dokumentarnom filmu “Izlazite li vanka?” (Petnaesta umjetnost, 2019.), o druženju dvoje nekonvencionalnih dubrovačkih žitelja treće dobi, Ines Jokoš i ovdje ponajprije teži skicozno dočarati duh i bilo protagonista, dok podatke podastire tek u nužnoj mjeri. Zanima li nas gdje živi i čime se profesionalno i hobistički bavi Branimir Šutalo, to ćemo lako pronaći na Internetu, no autori te informacije očito nisu željeli uvrstiti u ovaj rad, pa ni ovdje nećemo o tomu. “Kad vrtim film” zanimljiva je, ugođajem bremenita crtica koja nam donekle približava vizuru i razmišljanja jedne slabovidne osobe koja se tim invaliditetom hrabro nosi.
Podsjetimo usputice ovom prigodom na poprilično zaboravljen, a vjerojatno najbolji hrvatski dokumentarni film s temom sljepoće, “100 %” (2008) po scenariju i u režiji Zorana Margetića, koji je tu nevolju predočio na ne baš najlakše gledljiv, ali na filmskom izrazu primjereno sugestivan način – crnim ekranom tijekom gotovo svih dvadeset osam minuta trajanja. Pola sata očima slijepca, u subjektivnom kadru. Zagrepčanina, Nikole Vujnovića, samca, kojega pratimo – zvukom – tijekom jednog njegovog pretpostavljeno tipičnoga radnoga dana. Taj poprilično radikalan eksperiment nastao je, ni više ni manje, nego u produkciji Hrvatske radiotelevizije.