Film, kao i svaki drugi oblik umjetničkog diskursa, neizbježno uspostavlja odnos subjekta i objekta, promatrača i promatranog, pripovjedača i lika. Istovremeno, diskurs nije veličanstveno očitovanje mislećeg, (sve)znajućeg i govorećeg subjekta, već naprotiv, sustav unutar kojeg se subjekt raspršuje, fragmentira, te zauzima različite pozicije koje se nerijetko očituju upravo u međusobnim diskontinuitetima. Diskurzivne tvorbe tako, kao načini i stilovi izlaganja, uspostavljaju ono što Michele Foucault u “Arheologiji znanja” naziva “modalitetima enuncijacije”, odnosno uvjetima pod kojima se osobni način izlaganja uspostavlja unutar određenog diskurzivnog polja. Tko govori, na koji način i iz koje pozicije za Foucaulta su alati regulacije subjektivnosti, gdje se načini izlaganja ne oslanjaju na položaj subjekta, već subjekt postaje funkcijom samog diskursa.
Raspršenost subjekta polazište je i nit vodilja srednjometražnog dokumentarnog filma “Moja prijateljica Sely” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.), u kojem autorica Maja Alibegović paralelnim retrospektivnim izlaganjima u suodnos postavlja vlastitu sudbinu, s onom njene prijateljice, učiteljice Sely de Brea Šubic. Počevši od raspršenosti u fizičkom smislu prisilne migracije, kojom su i autorica i Sely završile u Sloveniji, pa sve do raspršenosti kao motiva prisjećanja i uspomena na odrastanje i prijateljstvo. Ispreplićući narativne linije vlastitog odrastanja u gradiću Škofja Loka sa Selyjinim životom u istom mjestu, Alibegović gradi međugeneracijsku poveznicu sjećanja kao ključnu sponu na relaciji autorica-protagonistica. Time se pitanje subjekta predstavlja kao fluidni moment koji ne postoji zasebno, već se manifestira u međuodnosu – kako u doslovnom međusobnom odnosu dviju žena, tako i u njihovim srodnim, ali pojedinačnim iskustvima jezičnih i svih ostalih barijera prilikom selidbe u drugu državu, kojima se induktivno otvara pitanje odnosa prema useljenicima.
Iako autorica u filmu koji je prekjučer imao svjetsku premijeru na 23. Liburnia Film Festivalu, uvodnim riječima naglašava da su ona i Sely potpune suprotnosti, kroz “Moju prijateljicu Sely” potvrđuje upravo suprotno. Obje su u malim sredinama Slovenije iskusile osjećaj nepripadnosti i otuđenja, a utočište su konačno pronašle u umjetnosti – autorica u obliku slikarske radionice (kasnije i umjetničkim studijima) gdje po prvi puta osjeća pripadnost, a Sely u braku s Iveom Šubicem, poznatim slikarom.
Paralelizam njihovih životnih sudbina u filmu se vješto gradira do trenutka upoznavanja, kao dodirne točke koja se ostvaruje upravo zbog filma. Alibegović 2017. godine u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma snima kratki film o slovenskim lovcima “Lovačka sreća”, kada upoznaje Sely. Na taj način, pozicija autorskog subjekta u filmu opetovano se uspostavlja u odnosu na objekt prikazivanja. Selyjine poteškoće prilagodbe u društvene institucije škole, crkve i šire zajednice uspostavljene su u odnosu na slične prepreke koje je u djetinjstvu proživjela autorica. Međutim, spomenuta suprotnost manifestira se u obliku karakternih razlika, gdje Selyjina osebujnost, buntovnost, kao i beskompromisan životni stav predstavljaju inspiraciju za Alibegović.
Sely nije dopustila društvenim normama da diktiraju njenu sreću, što autorica prikazuje kroz nježno divljenje koje istovremeno nikada ne odlazi u idealiziranje, već ostaje prizemljeno, autentično, opipljivo. Gotovo kao da se pozicija iz koje pripovijeda nalazi negdje između učeničke fascinacije omiljenom učiteljicom, te prijateljice s kojom sati druženja prođu za par minuta. Takav simbolički odnos ne odražava se samo u činjenici da je Sely bila školska učiteljica, već i u savjetima, mudrošću i prihvaćanju koje je autorica pronašla u njoj. To je suptilno izraženo i formalnim momentom komparacije kadrova slika vrtićkog panoa s kasnijim ateljeom Selyjine kuće, u kojem danas slika njena kći.
Sadržajni pristup nadopunjen je formalnom kombinacijom arhivskih i suvremenih snimaka, koje evociraju motiv prisjećanja. Tekstura Kodakovog filma i korištenje arhive obitelji de Brea Šubic, dodatno stvaraju osjećaj oživljavanja uspomene, a usporen i poetičan montažni ritam zadržavaju nas unutar svake uspomene dovoljno dugo da imamo osjećaj da ju možemo dotaknuti. Ta materijalnost medija oblikuje način na koji se sjećanje uopće može artikulirati, što je podcrtano pripovijedanjem u offu koje nas, katkad deskriptivno, katkad asocijativno, vodi kroz film. Autoričin glas istovremeno je osoban i refleksivan; stapa se sa samom pripovjednom tehnikom i stvara osjećaj dvojnog subjekta, postojanog upravo u pretapanju autorice i protagonistice.
Primjerice, Sely do završnog kadra, koji služi kao svojevrsni epilog, nikada ne čujemo. Čak i kada nešto govori, autorica nam pripovijeda njene riječi, baš kao što bi bilo u procesu oživljavanja uspomene. Paralelne životne priče nipošto nisu predstavljene kao linearne biografije, već kao fragmentirane crtice koje (svaka zasebno, ali i u cjelini) funkcioniraju kao način izlaganja koji istovremeno uspostavlja i destabilizira subjekt. Sjećanje se pojavljuje, ali nikada deklarativno, već radije kao otvoreni niz dojmova i prizora kojima se značenje upisuje u njihovom pretapanju.
U međuigri osobnog i kolektivnog, intimnog i društvenog, “Moja prijateljica Sely” pronalazi svoju nježnost i snagu…
Fragmentirane crtice o iskustvima odrastanja u maloj i zatvorenoj sredini uzdižu motiv emancipacije kao ključan – Selyjine omiljene životnije bile su divlje svinje, kod kojih vlada matrijarhat u kojem mlađe ženke slušaju i slijede starije. Taj motiv divljih svinja subverzivno naznačuje tematiziranje rodnih uloga jer lov, kao tradicionalno muška djelatnost, zrcali predrasude i ograničenja zajednice u kojima su se Alibegović i Sely morale izboriti. No, Sely je bila lovkinja, pa lov kao motiv u filmu predstavlja simboličku inverziju rodnih uloga. Aktivnost koja se tradicionalno povezuje s muškarcima ovdje postaje prostor za oblikovanje ženske slobode.
Sely se morala izboriti unutar društva koje je osuđivalo njenu rastavu i drugi brak, pa tako kao lovkinja postaje figura unutar dominantnog koda rodnih odnosa i zauzima čelo za stolom tijekom obiteljskog ručka. Time se režijski intiman pristup proširuje na relevantna društvena pitanja, gdje su svi navedeni formalni i sadržajni postupci svojevrsni most između osobne i kolektivne povijesti. Glavna protagonistica filma je kao djevojčica u Sloveniju stigla iz Španjolske, a obitelj Alibegović iz Bosne i Hercegovine. Izložene jeziku i društvu u kojem su uvijek djelomično strankinje, njihov odnos prema drugima oblikovao se u nizu prepreka, a manifestirao u buntu, jer kako ističe i sam film: “stranac ostaje stranac.”
Međutim, redateljica Maja Alibegović se ne fokusira na reprezentaciju događaja na faktografskoj razini, jer ipak se radi o prisjećanju. Svi su događaji u filmu tako izraženi kroz određen osjećaj koji se veže uz pojedinu uspomenu – bilo kroz intimnost, sreću, nostalgiju, pripadnost, tugu, otuđenost ili prijateljstvo. Takva afektivna dimenzija filma srž je i odnosa autorice i Sely, za koju napominje da ih je zbližio upravo osjećaj otuđenosti. Završni kadar filma, u kojem po prvi puta čujemo Sely (ali i slovenski jezik), svojevrsni je epilog ove afektivne teze, kao i ovog filma kao oblika posvete. U novom formatu prikaza, digitalnom kamerom koja daje potpuno drugačiju teksturu i s prizornim zvukom, protagonisticu ne vidimo više kao uspomenu, već kao osobu koju osjećamo da poznajemo, učiteljicu prepunu životnih savjeta.
U tom smislu, “Moja prijateljica Sely” nije portretni film jedne žene, niti autobiografski zapis autorice, već film koji pokazuje da su identitet i samospoznaja proizvodi različitih odnosa – migracijskih, rodnih, umjetničkih, društvenih. Osobni način izlaganja koji Foucault opisuje kao modalitet enuncijacije kod Alibegović, manifestira se glasom u offu, arhivskim materijalima, pitanjem drugosti kao posljedice migracije te ponajviše, kroz odnos dviju žena čiji su zasebni i zajednički fragmenti utkani u jedinstvenu subjektivnu poziciju ovog filma. Prisjećanje je u tom smislu uvijek enuncijacija, odnosno artikulacija svih odnosa koji tvore sjećanje, kao neizbježno subjektivni pogled. Logika sjećanja i filmskog pripovijedanja srodne su i predmet neiscrpnih pristupa i obrada filmom. Alibegović to razumije i koristi kao alat za poetičan prikaz rodnog kraja u kojem Sely stoji kao utjelovljenje sjećanja, ali i kao figura autoričine (samo)spoznaje.
Ona je istovremeno protagonistica i simbol, učiteljica i lovkinja, strankinja i mještanka, a upravo ta višeslojnost omogućuje filmu da se kreće između intimnog i kolektivnog. Alibegović stvara prostor u kojem vlastite uspomene isprepliće s onima protagonistice, a oboje pretaču u diskurzivne obrasce zajednice i kolektivne povijesti. Time afirmira da sjećanje nije stabilan arhiv događaja, već vrsta izlaganja vezana uz afektivne elemente svijesti. U međuigri osobnog i kolektivnog, intimnog i društvenog, “Moja prijateljica Sely” pronalazi svoju nježnost i snagu; s jedne strane kao posveta prijateljici, a s druge kao meditacija o tome kako se pitanja identiteta, migracija i umjetnosti neprestano isprepliću u procesima koji oblikuju naše živote.
