Premda je desetljećima radila kao televizijska novinarka, reporterka i voditeljica, što će reći u audiovizualnim medijima, Ruskinja, trenutačno s pariškom adresom, Žana Agalakova dosad se nije okušala kao filmska autorica. U tomu je, dakle, debitantica i to u gotovo veteranskim godinama, a prvi slikopis koji potpisuje nemalo je ambiciozno cjelovečernje djelo.
“Dolazi mali sivi vuk” / “A Little Gray Wolf Will Come” (LEWA Productions / Revolver Amsterdam / Giorgio Savona Productions; 2025.) složen je autobiografski osvrt usredotočen na prijelomno, bit će najneugodnije i najteže razdoblje njezina života i karijere, ono u kojem je od državotvorne ruske televizijske novinarke postala disidenticom, u kojem se njezino duboko i iskreno domoljublje suočilo sa silom državne politike suvremene Rusije pod vodstvom predsjednika Vladimira Putina koju je počela shvaćati drukčije nego dotad. Dugo je, čitava dva desetljeća vjerovala, ili se zavaravala, u to da Putin postupa ispravno, u ime boljitka zemlje i života u njoj, a onda se ta slika počela nepovratno rastakati.
Premda se država prema njoj odnosila odlično, odlučila je napustiti svoje poprilično prestižno mjesto na ruskoj državnoj televiziji Kanal jedan (Pervý kanal / Channel One), jednoj od tri najgledanije televizije u Rusiji, koje joj je omogućilo da kao inozemna dopisnica od 2005. živi u Parizu i New Yorku. Nagrađena je i dvama državnim priznanjima – 2006. dodijeljena joj je Medalja reda “Za zasluge za domovinu”, a 2018. Orden prijateljstva. Godine 2022. dala je ostavku na radno mjesto, kako tada reče, u znak prosvjeda protiv ruske invazije na Ukrajinu, uz intervjue u kojima je govorila kako je ruska televizija podređena propagandi Kremlja te da pere mozak gledateljima. Vratila je i državne nagrade, sad u znak prosvjeda protiv objave djelomične mobilizacije u Rusiji, dodavši da smatra kako Putin vodi zemlju u propast. U veljači 2025. rusko Ministarstvo pravosuđa proglasilo je Žanu Agalakovu stranom agenticom.
O svemu tomu u svom filmskom prvencu govori u prvom licu, iz vrlo osobna gledišta. Ne kao novinarka, javno, pa i (u domovini) slavno lice koje je promijenilo mišljenje pa sad zastupa nešto drugo i to želi svima poručiti i po mogućnosti ih nagovoriti da zauzmu isti stav, nego kao žena, majka, supruga, ljudsko biće koje se nastoji snaći, pronaći zadovoljavajući životni put. Do prije koju godinu bila je uvjerena da joj je to pošlo za rukom, a onda ju je stvarnost osporila. Na pragu sedmog desetljeća života, s karijerom koja se činila itekako uspješnom, s obitelji koja se doima posve funkcionalnom, dobar dio toga pokazao se iluzijom i neočekivano se urušio.
“Lako je biti junak u ruskoj bajci. Na raskrižju uvijek stoji putokaz. Na njemu piše, odeš li desno, izgubit ćeš konja. Odeš li lijevo, izgubit ćeš glavu. Gdje je bilo to raskrižje? Ja sam se izgubila”, zdvojno govori Agalakova u offu, u intimnoj ispovijedi za široku publiku, razgovoru sa samom sobom namijenjenom dijalogu s javnosti. Dogodilo joj se ono čega se, veli, oduvijek pribojavala – negdje je, možda i akumulativno, učinila veliku, nepopravljivu, kobnu životnu grešku iako je, poučena poukama brojnih knjiga lijepe literature, vazda bila na oprezu upravo od toga, misleći da se ne može na taj način okliznuti.
Saldo conti životne odiseje, ostvaren u razdoblju nestabilnosti i narušena samopouzdanja, doima se iskrenim zagledom u identitet i sudbinu.
Većina filma sastavljena je od građe što se čini arhivskom, dobro, kvalitetno snimljenim kućnim, obiteljskim snimkama, izvorno obično namijenjenima osobnom prisjećanju na prošlost u budućnosti. A u žarištu tih bilješki njezin je odnos s jedinom kćeri, tinejdžericom Alice, reklo bi se zapisan tek za obiteljsku uspomenu, ponajviše prilikom zajedničkih posjeta Rusiji od 2015. do 2019., zemlji u kojoj Žana Agalakova već dugo ne živi, ali je uistinu voli. Ne kao (polu)apstraktnu ideju majke nacije, već su joj prirasli njezini krajobrazi, okusi, mirisi, glasovi.
Putovanjima golemom državom tu je ljubav, nerijetko i razmjerno nametljivo, željela prenijeti i na dijete koje se tomu više-manje opire, ne zbog otpora roditeljici, već naprosto zato što tako ne osjeća. A premda ćemo vidjeti podosta lijepoga i reprezentativnoga, na ekranu će češće promicati slike sivoga, ružnoga, ruševnoga, dotrajaloga, siromaškoga, pri čemu se čini kao da je s krajem sovjetske ere, u kojoj narodu nisu cvale ruže, sve stalo i pošlo nagore.
Tu poprilično bogatu (kućnu) arhivu Agalakova će – nedvojbeno uz znatnu pomoć suscenarista Tatjane Božić i (supruga) Giorgia Savone (oboje su i producenti filma) te montažera Alexandera Goekjiana i Katarine Türler – preplesti u složen pripovjedni koloplet razmišljanja o roditeljstvu, generacijskim različitostima, samozavaravanjima, pogubnim zabludama, zavodljivim sklonostima, kompromisima što vode u glib, neuzvraćenim ljubavima, (ne)shvaćanjima samoga sebe, sjećanjima, htijenjima, običajima, snovima prošlosti, budućnosti, sadašnjosti.
Sad je to pripovijest o kćeri, braku i majčinstvu, sad o samoj autorici, sad o uspjehu i neuspjehu, pri čemu Agalakova sebe ne prikazuje uvijek u najboljem svjetlu. Zahvaća se široko, pristupa se naizgled nesustavno, namah, impresionistički, u gustom tkanju slobodno se skače iz vremena u vrijeme, iz prostora u prostor, s motiva na motiv, želi se reći i ostvariti mnogo i u tomu se, unatoč filmaškom neiskustvu autorice, itekako uspijeva.
Saldo conti životne odiseje, ostvaren u razdoblju nestabilnosti i narušena samopouzdanja, doima se iskrenim zagledom u identitet i sudbinu, dirljivom ispovijedi ranjivog malog čovjeka, ostvarenjem što umješno prožima nježnost i nesigurnost s hrabrošću i odlučnošću.
