“Cijeli svijet je iznenadilo to što su ovdje vidjeli” – citat konstatacije jednog od lokalnih stanovnika male gruzijske sredine u filmu “Kroćenje vrta” / “Taming the Garden” (2021) Salomé Jashi – mogao bi jednako tako biti i vodeća misao njenog cijelog dokumentarnog opusa. Ovo se ne odnosi samo na filmske slike predstavljene gledatelju, koje zaista očuđuju prizorima koje je u pravilu teško zamisliti u svakodnevnoj stvarnosti, nego i na ono što unutar filmske stvarnosti vide subjekti izloženi pogledu gledatelja, a što sâm gledatelj nužno i ne vidi.
Ovu naizgled neobičnu situaciju najlakše je objasniti Jashinim filmom “The Tower” (2018), čijih se svega nekoliko minuta sastoji isključivo od prizora odraslih muškaraca i njihovih kćeri, u nekim slučajevima možda i unuka, dok s udaljene povišene točke promatraju teritorij Abhazije de facto odcijepljen od Gruzije. Stariji pokazuju mlađim naraštajima gdje su nekada živjeli, suočeni s tim da su se predjeli koje su nekad poznavali i nazivali zavičajem promijenili. Kamera se cijelo vrijeme zadržava na toj nespokojnoj, koncentriranoj skupini promatrača, čineći njihovo iskustvo gledanja glavnim predmetom kadra.
Poigravanje pozicijom promatrača – razvlačenje pitanja tko što vidi i kako – konstanta je Jashine režije. Nakon nekoliko kraćih dokumentaraca završenih 2000-tih – uključujući “Their Helicopter” (2006), koji cijeli ispunjava oneobičavajućim perspektivama kamere zavučene u dijelove napuštenog, šupljikavog čečenskog helikoptera koji se srušio u dvorištu jedne gruzijske obitelji, što konstantno daje dojam da sam helikopter gleda što se oko njega događa, kao i “A Mr. Minister” (2008), u kojem se mladi ministar poljoprivrede u vladi Mihaila Saakašvilija bavi samim sobom i ne može pronaći ništa što mu se u vezi sebe ne sviđa – Jashi samo reda nagrađena ostvarenja, među kojima već četiri dugometražna.
Međutim, dok je u međunarodnim razmjerima “Kroćenje vrta” dobitnik posebnog priznanja u kategoriji Young Jury Award pariškog festivala Cinéma du Réel i nominacije za Europsku filmsku nagradu 2021. godine, u Gruziji je jedna od žrtava nove meke cenzure. Gruzijski filmski centar povukao je film s repertoara nacionalnih kina, uz objašnjenje da zalazi u politiku i dijeli društvo. Riječ je o tihom, opservacijskom pristupu stvarnoj epizodi u životu lokalne zajednice, sustavnom presađivanju stoljetnih stabala za potrebe stvaranja novog dendrološkog parka. Inicijator tog neuobičajenog projekta neimenovani je moćnik, u kojem se iz konteksta može iščitati ime oligarha i bivšeg gruzijskog premijera Bidzine Ivanišvilija.
Filmom prevladavaju totali, što prirode u koju se čini obijesna intervencija, što stanovnika koji je mogu samo pasivno promatrati, masovno pristajući da se za obećanu sitnu naknadu premjeste stara stabla s njihovih zemljišta. Ovo je dugotrajan i zahtjevan proces, na kojem radnici rade i danju i noću, izdižući osjetljivo, duboko i široko rasprostranjeno korijenje iz prirodnog staništa, da bi ih transportirali do parka kopnenim i vodenim putem. Teško je izdvojiti najfrapantniju scenu tog putovanja, no jedna među takvima sigurno je ona divovskog drveta natovarenog na platformu koja ga zatim prenosi dionicom Crnog mora.
Da se zaista radi o kroćenju potvrđuje silno vrijeme posvećeno piljenju, iskapanju bagerima, cijepanju, čupanju i svim drugim radnjama promjene teritorija. Stabla na svojim originalnim položajima predstavljaju i smetnju transportu drugih stabala, što daje naslutiti kako lokalnu sredinu vidi ekonomski i politički privilegiran subjekt kojeg nitko ne sprječava u ostvarenju njegovih najluđih snova i prohtjeva – privatna zemljišta i život lokalnog stanovništva prepreka su koja se može svladati svojevrsnim potkupljivanjem i čistim provođenjem sile. Posebno mjesto u filmu zauzima glazba koja mjestimično dramatizira artificijelno, ljudskim djelovanjem potaknuto kretanje stabala, povremeno raznih klasičnih kompozicija kao “Le chants des oiseaux” (dosl. “Pjesme ptica”) Clémenta Janequina, a drugdje zvuci vokalne izvedbe eksperimentalnih komada poput “Strange Songs (For Voice and Bird Calls)” Ute Wassermann.
Pojedini stanovnici plaču, drugi reagiraju izrazito rezignirano, dio uživljeno snima premještanje stabala. Jashi ponovno postavlja kameru frontalno skupinama ljudi, a najviše očuđuje kad dronom snima perspektivu same krošnje u vožnji lokalnim cestama. Estetski udivljujući i etički uznemirujući prizori ispunjeni su i apsurdom i humorom – dok sjedi na platformi pripremljenoj za transport u suludom statičnom kadru, čovjek sluša upozorenje drugog mještana “da pripazi da i njega ne odnesu”. Razgovori u privatnom domu ispunjeni su žestinom i protestom prema bahatosti tajkuna, u čija obećanja je teško vjerovati, kao i u ona dana u filmu “Nasmijana Gruzija” / “Smiling Georgia / “Gimiliani Sakartvelo” (2023) Luke Beradzea.
Koja je cijena rajskog krajolika “koji dodatno naglašava ljepotu i obrazovnu vrijednost parka (…) vibrantnih boja, tekstura i mirisa”, sve u svrhu “doista nezaboravnog iskustva”, kako navodi službena stranica nove znamenitosti nadomak mjesta Šekvetili?
Kako bi se demonstrirala gruzijska bioraznolikost na jednom takvom mjestu, ona se mora narušiti u svojoj prirodnoj datosti, kilometrima uokolo parka, a sama stabla oštetiti i ugroziti. Dok se jedva razaznaju svi pokreti zuba bagera i tijek odizanja korijena stabla iz zemlje, u pozadini se čuje naklapanje lokalnih žena – hoće li stabla preživjeti premještaj, hoće li i dalje rasti? Ovakvo pitanje u figurativnom smislu gruzijsko društvo postavlja samima sebi, uoči potresa koji za njega predstavljaju loše vodstvo, loše politike i podređujući položaj u odnosu na tvrdu, i dalje efektivno imperijalnu silu u neposrednoj blizini.
Važan aspekt “Kroćenja vrta” jest i interes za manju sredinu, izmještenu iz velikih urbanih centara, što je u Jashinom opusu prisutno već u filmu “The Dazzling Light of Sunset” (2016), posvećenom malom televizijskom kanalu koji djeluje u skromnim uvjetima. Više nego drugdje, ovdje je najjasnije iscrtan konfliktan odnos između marginalnog, lokalnog identiteta i šireg, nacionalnog, također u igri pogleda i perspektiva. Mala novinarska ekipa uhvaćena je u živopisnim prostorima rada, u pravilu funkcionirajući sa zastarjelom opremom, ali vrlo entuzijastično, primjerice snimajući što će se dogoditi pronađenoj rijetkoj bijeloj sovi.
Zatvoreni i otvoreni prostori koje je teško vremenski pozicionirati jer ih ograničeno ulaganje u obnovu i razvoj drži zaustavljenima u povijesti poprište su dinamičnih, simpatičnih aktivnosti – modne revije, debata političkog sadržaja, izbora za gradsko vijeće… Jashi ovdje nesuzdržano otvara pitanje medijske slobode u Gruziji, dijeleći iskaz lokalne novinarke o pritiscima s kojima se suočava u segmentima koji se približavaju klasičnom talking head pristupu. Film je osvojio glavne nagrade na švicarskom festivalu Visions du Réel, u Jihlavi i drugdje.
Za zaokruženje priče o Jashinoj režiji, na čiji se posljednji film “A Crypto Rush Aftermath” (2023) također vrijedi osvrnuti u narednim tekstovima, dobro je prisjetiti se još jednog dijaloga uhvaćenog u “Kroćenju vrta”. “Što će se dogoditi kad mu ponestane stabala”, pita jedan od glasova dok kamera stoji uperena u mrakom progutani interijer otvorenih vrata i prozora. Drugi glas odgovara: “Prijeći će na ptice!”
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran jes redstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
