Za Arsena Oremovića malo je reći da je svestran čovjek. Nakon dugogodišnje karijere u novinarstvu, pisanja filmske kritike i intervjuiranja velikana svjetske kinematografije, okrenuo se dokumentaristici. Njegov redateljski prvijenac “U braku sa švicarcem” (Interfilm, 2013.) o dužničkoj krizi koja je zapala mnoge građane Hrvatske s kreditima u švicarcima, donio mu je Nagradu žirija za temu o ljudskim pravima na Sarajevo Film Festivalu i Nagradu za najbolji dokumentarni film na Vukovar Film Festivalu. Društvenim problemima bavio se i u filmovima “Treći” (Interfilm, 2016.) i “Tak kak je” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.), no uz angažiranost, Oremovićev dokumentarni opus ispresijecan je i istraživanjem kreativnih procesa, posebno onih iz glazbene umjetnosti.
Godinu dana nakon filma o švicarcima, realizirao je kratkometražni film “Sudar u dvorcu” (Interfilm, 2014.) o snimanju albuma Mateja Meštrovića i sastava Sudar Percussion, a prošle smo godine na HRT-u mogli pratiti njegov dokumentarni serijal “Klasična glazba za svaki dan” (Kinoteka / HRT; 2024.).
Oremović se vratio snimanju glazbe u studiju u posljednjem dugometražnom dokumentarcu naslovljenom “Treći svijet“ (Interfilm / Dan Mrak; 2025.) o legendarnom zagrebačkom bendu Haustor. Međutim, ne radi se o tradicionalnom glazbenom dokumentarcu koji kontekstualno analizira nastanak benda i kronološki prati njegovu karijeru. Povod za snimanje filma bilo je okupljanje članova Haustora u studiju kako bi snimili novu verziju pjesme “Treći svijet” s istoimenog albuma, što postaje podloga za istraživanje kreativnih procesa i različitih senzibiliteta autorskog dvojca benda Darka Rundeka i Srđana Sachera, čiji je spoj rezultirao jednim od najvažnijih glazbenih ostvarenja onoga što se često naziva YU-rock.
“Treći svijet” premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, u distribuciju stiže 2. listopada, a mi smo povodom hrvatske premijere na 19. Vukovar Film Festivalu i sudjelovanja na 23. Liburnia Film Festivalu, porazgovarali s redateljem i scenaristom o suradnji s bendom, ljubavi prema dokumentaristici, ali i o njegovoj pankerskoj mladosti.
Negdje u vrijeme izlaska Haustorovog albuma “Treći svijet” bili ste bubnjar u punk bendu Blitzkrieg, koji je postojao tek godinu dana. Recite nam nešto o tom iskustvu, glazbi koju ste stvarali i zagrebačkoj sceni tog vremena.
“Da, trajali smo samo godinu dana, ali to je bila gusto nabijena godina. Počeli smo u studenom 1984. na platou Mamutice, na nekom općinskom događaju, a završili u listopadu 1985. svirkom s The Exploited. U tih dvanaest mjeseci prošli smo gotovo cijelu Jugoslaviju i došli do vlastitog koncerta u tadašnjem Đuri Šakoviću – današnjem Gjuri – gdje su tih dana svirali Film, Paraf, Aerodrom, Piloti, Borghesia… i Blitzkrieg. Zagrebačka scena bila je raznolika i živa; punk, novi val, post-punk i eksperiment koegzistirali su u istim klubovima. Tada mi je biti u bendu bilo najnormalnija stvar na svijetu – škola je mogla patiti, ali bez muzike nisam mogao ni zamisliti život.”
Kako je došlo do suradnje s članovima nekadašnjeg Haustora i snimanja filma?
“Suradnja je počela prije pet godina, inicijalnim razgovorom u prostorijama Interfilma, gdje sam Rundeku i Sacheru izložio ideju filma koji ne bi bio klasična biografija, nego istraživanje kreativnog procesa iza njihova zajedničkog rada. Ključ je bio u tome što su odmah prepoznali da ne želim raditi standardni dokumentarac o bendu, nego film o njihovim unutarnjim svjetovima i onome što ih je spojilo, odnosno oblikovalo njih i njihovu estetiku. Smatrao sam da je to jedini smislen put ako želimo filmski približiti ono što oni rade – a mene je to, u mojim formativnim godinama, pogodilo toliko snažno da mi je ostalo trajno upisano.”
Kažete da niste htjeli raditi standardni dokumentarac i zapravo ste film otvorili svojevrsnim disclaimerom da ono što ćemo gledati nije ni biografija, ni priča o albumu, ni film o ponovnom okupljanju benda. Međutim, film istovremeno i jest sve to. Jeste li se tim uvodom htjeli eksplicitno odmaknuti od žanra glazbenog dokumentarca, koji je u posljednje vrijeme, jednako kao i igrani biografski film, postao predvidljiv? Ide li i Vaš film nekim svojim trećim putem?
“Da. Taj uvod je i namjera i upozorenje – poziv gledatelju da napusti očekivanja vezana uz tradicionalne glazbene dokumentarce. Film jest i biografija, i priča o albumu, i film o ponovnom okupljanju, ali na način koji izbjegava šablone: nema nostalgije, retrospektivnih komentara kritičara ni kronologije događaja. Klasična forma – kronološki pregled, anegdote, komentari – mene ne zanima jer ne govori ništa o unutarnjem svijetu umjetnika. ‘Treći svijet’ ide drugim putem: kroz atmosferu, fragmente i paralelne perspektive pokušava prenijeti način na koji njih dvojica vide i osjećaju.
“Nema linearne priče ni objašnjenja što se stvarno dogodilo, nego prostor u kojem gledatelj sam povezuje točke. To za neke može biti problem, jer očekuju da film ispunjava njihovu unaprijed zadanu predodžbu o tome što film jest i o čemu mora biti. Treći put ovog filma leži upravo u tome što nije ni biografija, ni analiza, nego doživljaj kreativnog procesa i posveta onome što nastaje kad se dva različita pogleda na svijet sudare i stvore nešto treće. U tom smislu ne znam za sličan glazbeni dokumentarac kod nas.”
Centralna teza filma je ta da je album “Treći svijet” rezultat spoja dvaju različitih kreativnih pristupa (ali i karaktera) autorskog dvojca – Rundekov opušteniji umjetnički senzibilitet i Sacherov red, rad i disciplina. Jesu li ti različiti pristupi bili vidljivi i tijekom snimanja filma?
“Bili su prisutni cijelo vrijeme – i ne samo kad je riječ o ‘Trećem svijetu’, nego i o singlovima i prvom albumu Haustora. Rundek je sklon improvizaciji, otvorenim procesima i slobodnoj igri ideja, dok Sacher voli jasnu strukturu i čvrsto definiran put. Te razlike su ponekad značile savršenu nadopunu, a ponekad prekid procesa. U filmu se vidi poneki trenutak tog napona, iako je uvijek teže snimiti ono kad se ne radi – i razloge zašto se ne radi – nego same trenutke rada.
“A kad rade, to je posebno uzbudljivo: puno međusobnog prožimanja i kreativnih poticaja, gotovo kao da nikada nisu prestali. No takav intenzitet ne može opstati dugo, ne zato što postoji neki osobni problem, nego zato što su im načini rada, dinamike i interesi naprosto različiti. Film ih zato ne pokušava pomiriti, nego ih prikazuje takvima kakvi jesu – jer upravo iz tog napona između slobode i reda nastaje onaj treći svijet koji ih čini posebnima.”
Veći dio filma prati bend dok u studiju radi na novoj verziji pjesme “Treći svijet” i iz filma je razvidno da je tijekom snimanja došlo i do promjena planova. Godine 2014. napravili ste kratkometražni dokumentarac “Sudar u dvorcu” o snimanju albuma Mateja Meštrovića i ansambla Sudar Percussion u dvorcu Sv. Križ Začretje u Hrvatskom zagorju. Koliko se razlikovao rad na ova dva filma?
“‘Sudar u dvorcu’ bio je linearan i koncentriran na jedan specifičan trenutak – trodnevno snimanje albuma u izoliranom prostoru dvorca, gdje je glavni dramski naboj proizlazio iz kontrasta između ambicije projekta i okruženja propalog kulturno-društvenog poduhvata vlasnice dvorca. ‘Treći svijet’, naprotiv, bio je fragmentiran i nepredvidiv proces. Nije postojao jasan krajnji cilj osim da se uhvati dinamika između Rundeka i Sachera. Dok je ‘Sudar’ bio opservacija kreativnog sprinta na nekoliko stupnjeva ispod nule u dvorcu, ‘Treći svijet’ bio je svojevrsna arheologija odnosa – iskopavanje slojeva iz prošlosti i promatranje kako se oni preslaguju u sadašnjosti.”
Vaš je dokumentarni opus poprilično raznolik. Dotakli ste se različitih tema, od društveno angažiranih u filmovima “U braku sa švicarcem” i “Treći”, do dokumentarnih serijala “Nesreća” i “Klasična glazba za svaki dan” te spomenutog “Sudara u dvorcu”, jednako ste snimali u kratkom i u dugom metru. Čini se da imate potrebu balansirati istraživački impuls i društveni angažman s umjetničkim temama. Kako birate teme kojima se želite baviti?
“Moji projekti najčešće proizlaze iz kombinacije osobnog interesa i društvene relevantnosti. Dok su ‘U braku sa švicarcem’ i ‘Tak kak je’ bili odgovor na hitne društvene probleme, ‘Sudar u dvorcu’ i ‘Treći svijet’ rodili su se iz želje da istražim kreativne procese – nešto što, uz međuljudske odnose, smatram najvrjednijim što čovjek može njegovati u životu.”
Što Vam je sljedeće u planu?
“Trenutno sam posvećen promociji ‘Trećeg svijeta’, a paralelno razvijam nekoliko ideja, među kojima i svoj prvi projekt za djecu. To je za mene potpuno novo područje, ali proizlazi iz iste potrebe: istražiti unutarnje svjetove i pronaći način kako ih prevesti u film.
“Što sam stariji, sve više počinjem polagati na iracionalno – odnosno shvaćati važnost i ulogu iracionalnog u svakodnevici – pa na tom tragu koncipiram i svoj idući dokumentarni projekt. Bitno mi je da svaki film donese nešto što je u meni, ili do čega me bavljenje umjetnošću dovodi, a što još nisam imao priliku istražiti na ekranu. Ili istražiti uopće.”