Drugom polovicom 1980-ih i početkom 1990-ih košarkaška reprezentacija SFRJ bila je među najboljima, odnosno najbolja na svijetu, što je ovjereno osvajanjem Europskog prvenstva 1989. u Zagrebu i Svjetskog prvenstva 1990. u Argentini. Pod vodstvom trenera Dušana Ivkovića Dude pobjeđivali su i reprezentacije SAD-a koje su slovile za nedohvatne. Govorkalo se da upravo zbog toga Amerikanci za Ljetne olimpijske igre u Barceloni u Španjolskoj 1992. okupljaju momčad u kojoj će prvi put na Olimpijadi sudjelovati i njihovi profesionalni igrači košarke. Ta je američka družina nazvana Dream Team, Ekipa iz snova, a o njoj se katkad govori kao o najboljoj sportskoj ekipi svih vremena. Na tim su Olimpijskim igrama očekivano osvojili zlato i to u finalu protiv Hrvatske.
Da je tad još postojala Jugoslavija i jugoslavenska reprezentacija, Dream Team možda i ne bi pobijedio, jer momci donedavne države bratstva i jedinstva koji su igrali za plavo-bijelo-crvenu zastavu sa zvijezdom petokrakom u sredini, također su bili ekipa iz snova, iako im takvo ime nije nadjenuto. Raskolom Jugoslavije otprilike godinu dana prije, izgubljen je taj dotad naš Dream Team.
“Izgubljeni Dream Team” (Sekvenca / Set Sail Films / Articolture / Tramal Films / Wake Up Films / HRT; 2025.), cjelovečernji dokumentarni prvijenac Jure Pavlovića, svjetski premijerno prikazan na zatvaranju 72. Pulskog filmskog festivala u Puli (10.7. – 17.7.), izvan konkurencije, ne domeće do Barcelone, već se zaustavlja u danima po svršetku Europskog prvenstva 1991. u Rimu u Italiji, kad je reprezentacija SFRJ igrala posljednji put. Virtuozno. I osvojila zlato. Čak i bez kapetana ekipe i, kako kažu suigrači, najboljeg igrača među njima, Dražena Petrovića, koji u Rim nije došao iz razloga koji u filmu nisu objašnjeni, i bez plejmejkera Jurja Zdovca, koji je igrao na prvim utakmicama u Rimu, a onda su mu iz Slovenije poručili da napusti nadmetanje, jer će ga inače smatrati izdajicom upravo otcijepljene domovine.
Trijumf jugoslavenske reprezentacije izvojevan je u apsurdnoj situaciji u kojoj je zemlja koju predstavljaju prestala postojati. Prvenstvo je trajalo od 24. do 29. lipnja 1991. godine, a 25. lipnja Hrvatska i Slovenija odvojile su se od SFRJ, proglasivši samostalnost i suverenost. Jugoslavenska narodna armija 27. je lipnja ušla u sukob s Teritorijalnom obranom Slovenije i tako je otpočeo Rat u Sloveniji odnosno Desetodnevni rat. Na pobjedničkom postolju u Rimu, košarkaši jugoslavenske reprezentacije stajali su pod zastavom i himnom države koje više nema.
Po povratku u razbratimljenu i razjedinjenu domovinu nije bilo ekstatičnog dočeka niti slavlja. Građani svih kategorija brinuli su ozbiljnije egzistencijalne brige, a sportski uspjesi, pa i oni najblistaviji, odjednom su izgubili važnost. Među inime i zbog toga što ni nije bilo jasno tko bi se trebao veseliti i slaviti zlato, budući da ta Jugoslavija koju su košarkaši predstavljali više ne postoji. Bizaran slučaj vremenom je dodatno iščilio iz zajedničkoga pamćenja i na njega se malo kad osvrtalo. Ostao je više-manje zametnutom reckom.
Koliko shvaćamo, čak se i Jure Pavlović, poklonik košarke, koji je 1991. imao šest godina, iznenadio kad je poslije saznao za tu potisnutu epizodu, što ga je, između ostaloga, i ponukalo da o tomu snimi film. Tu istovremeno divnu i tužnu, pobjedonosnu i poraznu, ushitnu i tragičnu priču nemoguće je, dakako, iznijeti bez politike te Pavlović otpočinje arhivskom snimkom iz epizode (emitirane 1984.) popularne dugovječne televizijske serije za djecu “Kocka, kocka, kockica” (1974. – 1993.) Radiotelevizije Beograd. Voditelj, srpski glumac Branislav Milićević, upravo po tom angažmanu poznat kao Branko Kockica, u bijeloj majici na kojoj je iscrtana jugoslavenska zastava, šestorma predškolcima odjevenima u narodne nošnje svojih federativnih republika, na idiličnoj balkanskoj cvjetnoj livadi objašnjava kako je čvrsto zajedništvo šest republika na okupu, predočavajući im to sa šest grančica koje se, skupljene zajedno – metaforička Jugoslavija – ne mogu slomiti.
Niti jugonostalgija niti jugokuđenje, “Izgubljeni Dream Team” umješno predočava osebujan odlomak povijesti kojemu nije mjesto u zaboravu ni na margini, zanimljivo i gledatelju koji i nije osobit poklonik košarke ili sporta.
Odmah potom, dok teče najavnica filma, uz arhivske fotografije i snimke košarkaša reprezentacije poskakuje poletna funk-disco pjesma “Jugoslavija” (1980) Zafira Hadžimanova i Kire Mitreva, u izvedbi Kim Banda, koja će, moguće, podsjetiti na sličnu uporabu srodne pjesme “Energoinvest” u izvedbi Kemala Montena, u cjelovečernjem dokumentarnom filmu “Blum – Gospodari svoje budućnosti” (2024) Jasmile Žbanić, djelu također zagledanom u ratom razorene visoke domete jugoslavenskog društva. Čut ćemo ubrzo i namjensku “Hej, haj, brigade” (1975) Arsena Dedića u izvedbi Ivice Bobinca, neslužbenu himnu omladinskih radnih akcija, a bit će zabilježene, i ispisivanjem na ekranu podvučene, riječi druga Tita izgovorene 1979.: “Narodi koji imaju takvu omladinu, ne trebaju se bojati za budućnost.” Sve to u svrhu isticanja vladajućeg službenog ideološkog narativa toga doba u koji su mnogi uistinu i vjerovali.
Više-manje i košarkaši o kojima je riječ, proizlazi iz njihovih izjava u ovom filmu, no ne ostrašćeno niti zadrto, već podrazumijevano činjenicom historijskog trenutka. Mladi ljudi u ranim dvadesetima bili su ponajprije usredotočeni na sport kojim se bave te su živjeli u tom malne izdvojenom svijetu svakodnevnih treninga u kojem o politici i zbivanjima u zemlji i nisu vodili osobitoga računa. Iako se nužno bavi i politikom, jer riječ je o događaju koji je odredila politika, “Izgubljeni Dream Team” ne zauzima strane, niti mudruje naknadnom pameću, već uravnoteženo opisuje i predočava okolnosti, s naglaskom na osobno viđenje protagonista. Pojedinaca, individualaca, ne pripadnika nacija. Oni se toga prisjećaju u današnje vrijeme, svaki pojedinačno, posjednuti u filmski studio crne pozadine, pretežno i sami odjeveni u crno. Ktomu, uglavnom izrazito ozbiljnih, čak tronutih lica i držanja, što podbočeno dramatičnom izvornom glazbom Lorenza Esposita Fornasarija, svjedočenjima daje zamalo tragedijski ton.
Rečeni se nastupi košarkaša uvezuju s arhivskom građom koja mahom prati ondašnje pute reprezentacije, na terenu i izvan njega, te dokumentira birane događaje u zemlji, grabeći pregledno i tečno, gradeći napetost i uzbuđenje prema završnici čiji dobar dio zauzima montažna sekvenca u kojoj se kadrovi finalne utakmice u Rimu izmjenjuju s onima ratovanja u SFRJ, i sad uočljivo osnažena pobudno-pompoznom partiturom. Strah, neizvjesnost, sivilo, nezgrapnost, razornost nasuprot konstruktivnoj eleganciji skladno uigranog sportskog zajedništva, ujedno i slika dviju istovremenih realnosti. Gradnja i rušenje.
Niti jugonostalgija niti jugokuđenje, “Izgubljeni Dream Team” umješno predočava osebujan odlomak povijesti kojemu nije mjesto u zaboravu ni na margini, zanimljivo i gledatelju koji i nije osobit poklonik košarke ili sporta.