Rođena 1933., sedam godina poslije Marilyn Monroe, američka glumica Jayne Mansfield kratku je i zapaženu karijeru izgradila mahom slijedeći pojavna obilježja nešto starije zvijezde, kao zavodljiva platinasta seks-bomba, u tipu pin-upa, tumačeći pretežno bedaste plavuše, preuzevši i njezin način zadihanog govora piskutavim glasićem. U određenim razdobljima u medijima se pojavljivala i češće od prethodnice i suvremenice, a seksualnost je u javnim nastupima naglašavala otvorenije od nje. No dok je Marilyn Monroe nastupila u nemalo odličnih filmova uvaženih autora, Jayne Mansfield to nije pošlo za rukom te je, općenito, ostala zapamćena manje zbog glumačkih dosega i traga koji je ostavila na celuluoidu, a više zbog burnoga života pomno praćenog u žutom tisku i medijima, što je i sama poticala. Teme napisa i razgovora rjeđe su bile njezine uloge, a češće njezine mjere (opseg grudi, struka, bokova), dubina izreza na haljini, odjevni stil, uređenje kuće – Ružičasta palača (Pink Palace) na Bulevaru sumraka (Sunset Boulevard) u Los Angelesu – brakovi, razvodi, ljubavne veze i izleti…
Postumnom imidžu s okusom skandaloznosti prisnažila je i njezina pogibija 1967., kad joj je bilo svega trideset četiri godine, a karijera već neko vrijeme na poprilično krhkim nogama, odnosno na silaznoj putanji. Zajedno s tadašnjim partnerom, odvjetnikom Samom Brodyjem, smrtno je stradala u automobilu koji se zabio pod kamion ispred njega, dok je njezino troje djece preživjelo s lakšim ozljedama. Nakon nesreće proširile su se i tijekom narednih desetljeća ukorijenile glasine o tomu da je Jayne Mansfield u sudaru dekapitirana te da je tragična smrt povezana s njezinim (navodnim) zanimanjem za sotonizam – o tomu je čak snimljen i klimav dokumentarni film “Mansfield 66/67” (2017) P. Davida Ebersolea i Todda Hughesa – kao i s njezinim slobodnim odnosom prema seksualnosti.
Prvo je dokazano kao netočno, drugo (dvoje) je ionako plod senzacionalističkih težnji i načina. Nekoliko godina poslije tragedije donesen je prometni zakon o tomu da kamioni odostraga, u podvozju, moraju imati metalnu prečku kako bi se spriječilo da se u sličnim nesrećama automobil podvuče pod vozilo, a taj se štitnik u SAD-u, pa i drugdje, gdjekad naziva Prečka Mansfield.
Mariska Hargitay (1964.), mlađa kći Jayne Mansfield, koja je kao troipolgodišnjakinja spavala na stražnjem sjedalu automobila u kojem joj je poginula majka, i sama je stekla dojam da je njezina roditeljica, koje se zapravo i ne sjeća, bila zvjezdica koja je brzinski zasjala zbog izazovnog ponašanja, a ne zbog kakvog ozbiljnijeg zalaganja i doprinosa. “Većinu života provela sam srameći se svoje majke”, kazuje u dokumentarnom filmu “My Mom Jayne” (2025) kojemu je autorica i jedna od dvije protagonistice. Film je ove godine imao premijeru na 78. Filmskom festivalu u Cannesu, a moguće je ga pogledati i na streaming platformi HBO Max.
Intimnom odricanju od majke pridonijela je i neugodna spoznaja koju je autorica otkrila kao dvadesetpetogodišnjakinja, zbog čega se osjetila izdanom i prevarenom. Uspješna glumica, ponajprije televizijska, najpoznatija po ulozi detektivke Olivije Benson u seriji “Zakon i red: Odjel za žrtve” / “Law & Order: Special Victims Unit” (1999. – ) koju tumači od 1999. i za koju je nagrađena s Emmyjem i Zlatnim globusom, Hargitay je u zrelim godinama ipak odlučila preispitati vlastite stavove o majci, a svoje upoznavanje sa životom i osobnošću glasovite neznanke uobličiti u dokumentarni slikopis.
Ipak, iznesena iz osobnog, zainteresiranog gledišta kćeri koja se suočava s onime čemu se suprotstavljala, “My Mom Jayne” donekle površno, no zanimljivo, dinamično i slikovito sažima životopis hollywoodske zvijezde.
“My Mom Jayne” jest najzaokruženiji, najozbiljniji i najbolji film o glumici o kojoj je, za velike i male ekrane, snimljeno nekoliko dokumentarnih i jedno igrano ostvarenje (“Priča o Jayne Mansfield” u režiji Dicka Lowryja), a Mariska Hargitay, redateljska debitantica, u njemu majčinu karijeru i život predstavlja razmjerno brzopotezno, uz obilje arhivske građe, mnoge i iz bogate obiteljske pismohrane koja je desetljećima netaknuta ležala u skladištu.
No namjera odrasle kćeri nije bila sastaviti uobičajen biografski portret, nego sebi samoj što bolje približiti osobu o kojoj zna manje nego njezini poklonici, a istovremeno razbistriti svoj odnos prema njoj, određen manjkom informacija i znanja. Stoga okuplja stariju polubraću i polusestru koji su majku upoznali nešto bolje i koji će iznijeti svoja sjećanja na obiteljski život u djetinjstvu. I tako, valjda prvi put, jedni pred drugima govore kako su se osjećali i kako su proživljavali majčine razvode, nove veze, brakove i partnere te slavnu Jayne Mansfield koju su gledali na televiziji i o kojoj su slušali na radiju i čitali u novinama, osobu različitu od mame s kojom su bili kod kuće. O tomu, čini se, zbore iskreno i otvoreno, dubeći po zatomljenim i potisnutim zakucima, pri čemu ih preplavljuju osjećaji koji im tjeraju suze na oči i oduzimaju glas.
S jedne strane, ganutljivo, jer ne izgleda hinjeno, no s druge, nezgodno podsjeća na populističke televizijske šouove i emisije što publiku privlače neprikladno melodramatičnim ogoljavanjem sudionika koji pred milijunskim gledateljstvom iznose ono što nisu rekli ni najboljem prijatelju. Uvrštavanje tih trenutaka ostavlja dojam nesimpatičnog pecanja sentimenata, a cjelina će ktomu biti urešena i s nekoliko točaka u kojima Mariska Hargitay zamišljeno gleda u daljinu ili s nekim pada u zagrljaj uz glazbenu pratnju limunadno nježnih nota glasovira, što podosta nalikuje rješenjima iz sapunica, dok će obiteljsko zbližavanje i samootkrivanje poprimiti ton blizak onomu iz priručnika samopomoći.
Ipak, iznesena iz osobnog, zainteresiranog gledišta kćeri koja se suočava s onime čemu se suprotstavljala, “My Mom Jayne” donekle površno, no zanimljivo, dinamično i slikovito sažima životopis hollywoodske zvijezde. Posljednjom trećinom, usmjerenom na činjenicu s kojom se Mariska Hargitay doista hrvala desetljećima, otkako je, kao odrasla djevojka, saznala da joj njezin voljeni tata, Mickey Hargitay, drugi suprug Jayne Mansfield, nije biološki otac, uistinu dirljivo zalazi u složenost pojedinca i međuljudskih odnosa. Najvjerojatnije zato što se Hargitay ovdje ne vodi hipotetskim zamišljajima, niti materijalima iz druge ruke, već onime što je duboko proživjela. Upečatljivosti toga, najboljeg odsječka filma, nedvojbeno pridonosi i sudjelovanje rečenoga biološkog oca, živopisnog brazilsko-američkog pjevača i zabavljača Nelsona Sardellija, čija osobenost cjelinu boji novim nijansama prožetima s nemalo humora.