“Grizzly Man” meets “My Octopus Teacher”, ali minus Herzogova virtuoznost nalaženja komedije u tragediji; zapravo minus tragedija kao takva, jer ona se ovdje samo smješka kao potencijalni užas futura. Ali da, priča je to o vječnoj ljudskoj želji da se komunicira sa životinjama, u ovom slučaju životinjama koje nemaju problema staviti nas na jelovnik, baš kao što glavna junakinja Ocean Ramsey nema problema riskirati biti pojedena. A učinkovitost odluke da s ajkulama komunicira dodirom, a ne s nametnute pozicije pasivnog obroka, odlučila je dokumentirati prvo na internetu, a onda i u “Shark Whisperer” (2025. | ★★★), novom filmu Jamesa Reeda, upravo redatelja popularnog “My Octopus Teacher”.
Ocean Ramsey (kažu da je to njeno pravo ime) je već neko vrijeme fenomen društvenih mreža, samozvana istraživačica morskog svijeta koja sasvim slučajno dobro izgleda u tajicama, dobro prodaje svoj aktivizam i uživa u pozornosti, klikovima, lajkovima i novcu. Kontroverze dodatno stvara odnos znanstvene zajednice prema njoj – ne podnose je, ukratko. No što ako je riječ o zavjeri napuhanih i nesposobnih?
Ocean roni na dah i druži se s morskim psima, a usto sve to predivno snima – naravno da imamo materijal za dokumentarac! Poslovne i znanstvene kontroverze samo su dodatan začin, jer Ocean živi u oceanu, što kamere vodi u svijet podvodnog baleta čovjeka i predatora, svijet hipnotičkog plavetnila koje je jako lijepo snimio direktor fotografije, majstor podvodne kamere i njezin dečko Julian Oliphant.
Vizualna je strana ujedno i najbolji dio “Shark Whisperera”, ali i toga se s vremenom zasitite pa izmučeni redudantnom prirodom materijala postavite si pitanje – bi li ovo sve skupa puno bolje funkcioniralo u kraćoj formi? Odgovor je – zasigurno da, ali onda ne bi bio Netflixov hit s podvodnim avanturama, dugim nogama, velikim zubima i sjajnim fotkama za Instagram. Dakle, savršeno upakiran projekt za Netflix, ali nešto manje savršen dokumentarac.
Hulu i Prime imaju svog aduta u kategoriji velikih priča o velikim i snažnim ženama, s dokumentarcem “Barbara Walters: Tell Me Everything” (2025. | ★★★), filmom o ikoni koja je postala ikonom razgovorima s ikonama.
Priča o Barbari Walters jest jedna izrazito američka priča, ali kako 20. stoljeće nazivamo američkim stoljećem, ne treba nas čuditi što je povijest lika i djela Barbare Walters ujedno i povijest 20. stoljeća. S tom razlikom da je “Barbara Walters: Tell Me Everything” puno zabavnije gledanje od čitanja povijesnih knjiga – istina, jedno ne zamjenjuje drugo, ali sladak je to audiovizualni podsjetnik na generaciju koja je odrastala i živjela s katodnim cijevima.
Barbara Walters bila je prva koja je pred kamerama postavljala teška pitanja okorjelim diktatorima i holivudskim superzvijezdama u isto vrijeme – i pri tome je bila prva žena na tom stolcu. Na ovim prostorima, lica i glasovi koji su nas vodili kroz povijest pripadali su nekim drugim ljudima – u SAD-u, Barbara Walters bila je dio svake obitelji, osobnost koja je obilježila male ekrane s politikom i žutilom, hladnokrvna faca verbalnog kopača po dubini intervjuiranih osoba. A ta je faca usto pripadala ženi. To se upravo do pojave Barbare Walters, čija je infiltracija u muški svijet TV vijesti bila pionirsko, radikalno i snažno pucanje brane za sve koje će uslijediti, smatralo nezamislivim.
Film redateljice Jackie Jesko (bivše producentice legendarnih Viceovih dokumentaraca) je sve što se očekuje od ovakvog biografskog doku-formata – borba protiv seksizma i tereta vlastitih ambicija susreće privatne žrtve, seksualni život, usvojenu kćer i očijukanje s Clintom Eastwoodom. Portret superžene je dubinski i nošen je bogatom arhivom, od razgovora s Gaddafijem o njegovom mentalnom stanju (na njegovom terenu) do najgledanijeg intervjua u povijesti televizije (70 milijuna gledatelja razgovora s Monicom Lewinsky) i konačnog odlaska u mirovinu s “The View”, još jednim američkim TV fenomenom.
Ništa manje, ali nažalost ništa ni puno više od toga.
Ženski niz nastavlja najbolji u njemu – “My Mom Jayne” (2025. | ★★★★★) prvi je ozbiljni doku-film o holivudskoj ikoni Jayne Mansfield, drugoj Marilyn Monroe, pin-up zvijezdi koja je hjela biti shvaćena kao ozbiljna glumica, ali je smrću u prometnoj nesreći zauvijek ugasila ambicije i puni potencijal svog talenta. Ali i puno više od toga: ostavila je djecu bez majke. A djeca, koja su nesreću preživjela na stražnjim sjedalima automobila, danas su odrasli, ostarjeli ljudi. Jedna od njih, tada trogodišnja beba koja je pronađena živa zaglavljena ispod sjedala, bila je Mariska Hargitay, poznata TV glumica. Viđamo je po kablovskoj u “Zakonu i redu”. Ona je “My Mom Jayne” napisala, producirala i režirala.
Ovaj film je, nazovimo to klišeiziranim terminom, ljubavno pismo kćeri, ali zapravo i jedna druga vrsta pisma, videodnevnik traženja ljubavi i istine, savršeni balans između privatnog albuma i dokumentarnog kinospektakla, film koji jednako lovi dimenzije popularnosti Jayne Mansfield kao popkulturne boginje 20. stoljeća, ali ono još važnije, kao čovjeka, kćeri, žene i majke. A film je, baš kao i tragično kratki život mame Jane, emocionalni tobogan i vrhunsko skakanje po dugim i zamršenim granama obiteljskog stabla, koje u konačnici raspliće višedesetljetne tajne i postaje važnim dijelom povijesne slagalice.
Držeći pažnju od početka do kraja, bilo da se otvaraju kutije u garaži zatvorene preko više od pola stoljeća, ili se iskapaju televizijske arhive iz vremena kada je televizija bila naivnija (čitaj: još debilnija nego danas), “My Mom Jayne” vas drži prikovanima za ekran, kao da sjedite na obiteljskoj večeri i otvarate kutije i arhivu koje nisu smjele biti otvorene, prodirete u sjećanja ljudi koje kao da osobno poznate. Što je možda i najveća vrijednost filma, uspjeh ljudske dekonstrukcije mita do razine potpune ogoljelosti, bliske svakome od nas.
Mariska Hargitay se i ispred i iza kamere snašla kao veteranka forme, iako joj je ovo prvi dokumentarni film; premijeru je doživjela u Cannesu, a onda se nakon kratke šetnje festivalima sa svojim intimnim, a opet maskomunikativnim doku-trijumfom “My Mom Jayne” skrasila na HBO-u.
Za to vrijeme, Netflix nastavlja svoj serijal “Trainwreck”, skupljajući priče o ljudskim greškama i njihovim manjim ili većim, manje ili više tragičnim posljedicama. Dva su filma povezana temom tulumarenja i novom generacijom klinaca, samo što grade svoj stil i naraciju oko drugačijih ishoda: jedan govori o gluposti i kaosu, a drugi o pohlepi i smrti.
Bilo je to neko drugo doba: slušao se “Gangnam Style”, čekao se kraj svijeta, a Facebook je još uvijek imao dovoljno mladih korisnika da je mogao poslužiti za organiziranje tinejdžerskih derneka. Godina je 2012., a upravo se događalo nečuveno: stvarnost je utjecala na igrani film, a onda je igrani film opet utjecao na stvarnost, poput štafete koja se s katalizatorom fikcije pronijela sve od Australije preko SAD-a do Nizozemske. Holivudski found footage party klasik “Project X” (2012.) bila je igrana hit komedija dijelom inspirirana 16-godišnjim Australcem koji je, baš kao u klišejima teen komedija osamdesetih, organizirao tulum kad mu roditelji nisu bili kod kuće, a na njemu se pojavilo 500 ljudi. Onda je taj igrani “Project X” toliko oduševio mlade Nizozemce da su u slavu 16. rođendana djevojke iz malog gradića, koja ih je nesmotreno sve pozvala preko Facebooka, organizirali ulični tulum s oko 3000 ljudi. Tulum je, ako ste sumnjali, završio nasiljem, općom devastacijom, paležom i tučnjavom s policijom.
Glupost i kaos su, dakle, teme u koje uranja “Trainwreck: The Real Project X” (2025. | ★★★) redatelja Alexa Wooda, baveći se upravo uzrocima i posljedicama najvećeg neplaniranog uličnog partyja u povijesti Nizozemske. I to u formi produžene TV reportaže, kratke dokumentarne zbirke sjećanja i televizijske arhive, koja pokazuje što se može dogoditi kada međugeneracijski rascjep, nepovjerenje i lijenost gradskih institucija susretnu alkohol, testosteron i uniforme na ulici.
“Trainwreck: The Astroworld Tragedy” (2025. | ★★★★) Yemija Bamira i Hannah Poulter je bolji i zanimljiviji “Trainwreck”, ne samo zato što je tema snažnija i tragičnija, nego je i zanatski izbrušena s nekoliko dobrih slojeva pripovijedanja koje se spajaju u jednoj točki: hororu umiranja klinaca na glazbenom festivalu.
Riječ je ne samo o eksploatacijskom dokumentarcu koji relativno svježe fenomene brže-bolje pakira u minutažu za streaming, nego i o istraživačkom novinarstvu spojenom s osobnim sudbinama. Film trijumfira dajući lica i identitete brojkama, dodatno osvjetljavajući što se zapravo dogodilo i upozoravajući kako se takvo što nikada više ne bi smjelo ponoviti.
Podsjećamo, “Tragedija na Astroworldu” nesreća je koja se dogodila 2021. Doduše, nesreća možda nije baš ispravna riječ, jer kao što se pokazalo, više je riječ o nuspojavi kurcobolje organizatora, koji su od početka do kraja ignorirali znakove uzbune. Travis Scott, hip hop megazvijezda, godinama vodi vlastiti glazbeni festival “Astroworld”, gdje sigurnosna pravila često bivaju podređena spektaklu kaosa. A onda je to došlo na naplatu, smrću deset mladih ljudi u publici, uključujući i devetogodišnje dijete. Razlog? Previše ljudi u jednom toru. Gnječenje, padanje, gušenje. Zvuči zastrašujuće – i jest, a snimci s mobitela i sa samog festivala približavaju užas gledateljima.
Osim emocionalnog i zastrašujućeg putovanja, “Trainwreck: The Astroworld Tragedy” ima i svoju pravnu oštricu, pokušavajući pronaći krivca za to što koncert nije zaustavljen dok su ljudi zapomagali i umirali pred pozornicom – je li Travis glavni i odgovorni za smrti koje su mogle biti spriječene, samo da je netko ugasio struju kad je bilo najpotrebnije?
To je samo jedno od pitanja koje postavlja ovaj cjelovečernji dokumentarac, jedan od zanimljivijih i potresnijih novih unosa na Netflixu. Fanovi su manje-više razočarani jer se previše fokusira na Scottovu odgovornost, a manje na Live Nation i krivnju pravih organizatora. Vjerojatno zato što je Scott nakon svega dao intervju u kojem je izgledao kao da mu je do mrtvih obožavatelja stalo koliko i do lanjskog snijega, što ga ne čini kulerom, nego budaletinom.