U zagrebačkoj Kinoteci od 28. je svibnja do 1. lipnja održano i odgledano 18. Gledalište Kinokluba Zagreb, godišnja nagradna smotra svih filmova ostvarenih pod okriljem KKZ-a tijekom godine dana, od prošloga Gledališta. U šest projekcija prikazano je četrdeset devet novih filmova, a četrnaest od njih označeno je dokumentarnima, odnosno dokumentarno-eksperimentalnima ili dokumentarno-igranima, iako je pod dokumentarne mogao biti smješten i još pokoji drugačije svrstan rad.
Veliki žiri (Luka Gamulin, Nela Gluhak i Janko Heidl) i žiri kritike (polaznici Radionice filmske kritike i analize u KKZ-u – Petra Baranović, Bernard Grubišić i Luka Križanac) dodijelili su dvije nagrade i četiri posebna priznanja. Među njima našla su se dva dokumentarna filma: veliki je žiri “Maksimilijanom Paspom” za najbolji amaterski film nagradio “Vez” (KKZ; 6 min, 2025.) Franke Štrkalj i Jelke Margarite Bogdanić, a (gore potpisani) Janko Heidl posebno je priznanje dodijelio “Ćaći” (KKZ; 13 min, 2025.) Mateja Beluhana.
Šarmantan i tiho vibrantan “Vez” igrivo izvezuje crticu o sedamdesetineštogodišnjoj vezilji Mariji koja svoju robu, tradicionalno urešene slavonske odjevne predmete, prodaje na zagrebačkoj tržnici Dolac, svaki dan “osim kad pada”, smještena u natrpanoj kućici-štandu pored drvenih stuba, blizu spomenika Petrici Kerempuhu. Nju ćemo prepoznatljivo vidjeti tek u posljednjim kadrovima (doduše i u prvom, širokom, no s leđa, iz daljine, među drugim ljudima, tako da će malo tko shvatiti da je to protagonistica) i to prikazanu fotografski, bez pokreta, a kroz portretić će nas voditi njezin izvanprizorni glas kojim razmjerno anegdotalno, neobvezno i skromno, ali ne bez privrženosti, ponosa i poštovanja prema zanatu i vještini ručnoga rada, govori o sebi i svom poslu.
Čujna mjerica šaljivoga u njezinu izlaganju skladno se odražava u slikovno-montažnom izrazu autorica koje vizualije sklapaju umjereno humorno, ali s prijateljskim, naklonim poštovanjem i prema vezilji i prema njezinu djelu, počesto oslikavajući riječi neobičnim, neočekivanim izborom motiva. Primjerice, snimkama predmeta koji nemaju stvarne veze s nošnjama, no svojim uzorcima i šarolikošću na njih mogu podsjetiti, kao što su naslagane kartonske kutije za banane, uskladišteni istovjetni suncobrani ili stropni vitraj neidentificiranoga sakralnog objekta. Također šarenim koncima i nitima ovlaš ukrasno postavljenima, kao bačenima ili zatečenima negdje u blizini te jednostavnim, duhovitim animacijama.
Crnim, grkim humorom prožet je jedan od malobrojnih otvoreno društveno angažiranih filmova 18. Gledališta, Beluhanov “Ćaća”, nastao na KKZ-ovoj radionici “Transformacije”. Posrijedi je brzopotezan, ali dojmljiv fragmentarno-kronološki sažetak uzlazno-silazne putanje Ive Sanadera, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (2000. – 2009.) i bivšeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske (2003. – 2009.), koji je 1. srpnja 2009. posve neočekivano dao ostavku na tu funkciju, zgranuvši naciju općenito, ali i njezine upućene političke čimbenike. Nedugo potom, krajem 2010. optužen je za udruživanje za počinjenje kaznenog djela i zloporabu položaja i ovlasti te temeljem tjeralice uhićen u Austriji, a prva presuda kojom je proglašen krivim donijeta je krajem 2012. g.
Oštar, zgrožen i nedvosmislen, no istodobno na određen način pomiren sa zaludnošću izražavanja nezadovoljstva, “Ćaća” je slikovno sastavljen isključivo od arhivskih televizijskih materijala, često poprilično nagriženih i uništenih vremenom. Neujednačeno loša, razlivena, pikselasta slika, rabljena kakva je danas pronađena gdje li već, bez potrebe za poboljšanjem tehničke kakvoće, i sama u određenom smislu govori o nepostojanosti nekoć blistavoga sjaja. Gust slikovno-zvučni niz početno replicira i ocrtava duh euforično patetične propagande vezane uz dolazak Sanadera na mjesto premijera te njegove domaće i međunarodne uspjehe postignute na tom položaju, donekle uljuljkavši publiku u pomisao da gleda tek vješto izveden rezime zbivanja. No poslije, počevši rastakati sliku nenametljivim dvostrukim ekspozicijama te ponavljati već viđene kadrove, sad u drugom kontekstu, a na što nismo bili pripremljeni, kulješovljevim se efektom efektno sugerira, komentira i akcentira prečesto opsjenarska narav političkog djelovanja i okružja. Kao i spremnost naroda, glasača, uključujući njegove viđenije pripadnike, da objeručke prigrle zlatouste riječi, tvrdnje i obećanja. “Ćaća, legendo! Dica te tvoja čekaju”, poručuju uhićenom i osuđenom Sanaderu njegovi nepokolebani pobornici.
“Ćaća”, dakako, ne odiše ni nostalgijom niti budućnosnim optimizmom, dok se u tri kratka, nepretenciozna ostvarenja živahnog filmotvoračkog iskušavanja, također najvećim ili dobrim dijelom izrađenima iz arhivskog materijala, provlače i sjećanja na ugodnu prošlost i osjećaj određenog zadovoljstva sadašnjošću, s mogućnošću pogleda u bolje sutra. “Večeras na programu” (KKZ; 2 min, 2024.) i “Studio” (KKZ; 3 min, 2024.), oba sa zajedničkim potpisom Sare Čović, Antonije Žaje i Zrinka Maloseje, čine diptih s temom nekdašnjih zagrebačkih kina, ostvaren na radionici u sklopu projekta “Nek oživi dobri duh zagrebačkih kina!”. Nema u njima pojašnjavanja i objašnjavanja. U prvome se dobro izabranim crno-bijelim fotografijama reportažnoga ili dokumentacijskoga tipa, u odmjerenom ritmu uparenom sa suzdržano, no djelotvorno položenim zvukovljem, dočarava ugođaj Zagreba nekoć, ne tako davno, vjerojatno posljednjim desetljećima prošloga stoljeća, uz završni niz unutrašnjosti tadašnjih kinodvorana, kad u njima nema publike.
Najveći dio drugoga snimljen je danas, u boji, suzdržano, promatrački, statično, u dvorani u kojoj djevojčice treniraju ples na svili, da bi se, što snimkama iz današnjice, što dvjema fotografjama iz prošlosti, pomalo pomolilo kako je riječ o negdašnjem kinu. Bilo znamo, bilo naslućujemo, onomu što se zvalo Studio, koje je sad svojevrstan gimnastičko-plesni – studio. U svakom pogledu jednostavne crtice, malne minijature, uspijevaju stvoriti privlačan ugođaj prolaznosti, barem u onih dovoljno vremešnih da su rečena kina i pohađali, a moguće i u onih mlađanijih.
“Prepoznavanje” Dunje Sepčić (KKZ / Centar za kulturu i informacije Maksimir; 3 min, 2024.) temeljeno je ponajprije na off-dijalogu između dvoje sredovječnih polaznika filmske radionice koji se prepoznaju kao poznanici iz djetinjstva i mladosti, sve popraćeno više-manje odgovarajućim prošlosnim fotografijama iz privatnog, obiteljskog albuma. Ostvareno bez većih pretenzija doli pribilježiti neobičan osobni slučaj koji se, eto, oblikovao baš tad, te se poigrati i zabaviti izradom foto-filma, “Prepoznavanje” živo žubori bodrim stvaralačkim entuzijazmom koji prenosi i na gledatelja. A sluti ponešto i o putovima sudbine.
“Kopiran u međuspremnik” (KKZ; 4 min, 2025.) Nele Gluhak zabavan je crnohumorno ironijski, ali zaigran i vedar kratki putopis, skicozni opis leta avionom od Zagreba do Dubrovnika. Slikovno, pa i sadržajno, sveden na sinegdohu, udružen sa šaljivim komentarima, izvacima unutarnjeg monologa što se ispisuju preko slike, od općenitijih osobnih zapažanja o odlasku na ljetni odmor, do onih o gladi i cijeni hrane u avionu. Posrijedi je istovremeno i nehajno usputna i precizno slikovita vitica lapidarno humornog tona već prepoznatljivog onima koji su vidjeli poneki autoričin film. Primjerice, animirane “Teletext” (KKZ, 2023.) – nagrađen “Maksimilijanom Paspom” za najbolji film 17. Gledališta – “všmš” (KKZ, 2024.) ili ovogodišnje “Korake” (KKZ; 1 min, 2025.).
Ovdje još izdvojimo i “Naš vrt na kraju svijeta” (KKZ; 21 min, 2025.) Sebastijana Borovčaka, čiji je prošlogodišnji “Tu si negdje” (KKZ, 2024.) na 17. Gledalištu osvjetlan Posebnom nagradom žirija kritike. Najvećim dijelom “Naš vrt na kraju svijeta” doima se poprilično zagonetnim i nedokučivim ostvarenjem zagledanim ponajviše u gustu, gdjegdje šikarnu šumu te (vjerojatno joj pripadne) zapuštene i razrušene građevine na osami. Pretežno sastavljen od dugih, mirnih kadrova koji dobrano nadmašuju trajanje potrebno za usvajanje viđenoga, većinom se nadaje ostvarenjem u duhu foto-filma, onoga u kojem žive snimke kamerom ostavljaju dojam fotografija, no na kojima se povremeno ipak nešto pomakne. Recimo, list na vjetru.
Praćeni specifičnim zvukom nalik na kapanje, ovda-onda pojavit će se detalji biljaka koje izgledaju kao da su očuvane u herbariju, a polovinom filma u prirodu će ući i osoba koja ondje, čini se, nešto traži. Tamnom odjećom neće se izdvajati iz dubokih sjena, snimana iz daljine bit će slabo vidljiva. Zbilja ili privid? Potmulu ugođajnu glazbu tu i tamo presjeći će zvuk motocikla, cvrkut i lepet krila ptica stupnjem će glasnoće dinamizirati doživljaj. “Naš vrt na kraju svijeta” uvelike komunicira u eksperimentalnom modusu, ostvarujući razmjerno upečatljiv poćut sputanosti, nemoći, nevoljnosti, nudeći skladne slike tajanstvenosti zagasito zasićenih modrina, zelenila, sivila i crnila. Odjavno ispisan tekst uputit će nas u to da je film sniman u arboretumu Lisičine, smještenom uz istoimeno selo (u Virovitičko-podravskoj županiji), posve raseljeno za Domovinskog rata. Uz tu informaciju dotadašnje utiske možemo konkretizirati kao komentar o nečem određenom, zapuštenosti nekoć reprezentativnog nasada, no cjelina razmjerno zaokruženo pulsira i kao ugođajna apstrakcija.
