Prvim i osnovnim dojmom prevladavajući doživljaj o prvom cjelovečernjem dokumentarnom filmu u režiji bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić – “Blum – Gospodari svoje budućnosti” (2024), potpisnice vrlo zapaženih društveno angažiranih drama koje su, kako se kaže, uzburkale javno mnijenje te se ovjenčale i međunarodnim priznanjima – “Grbavica” (2006) Zlatnim medvjedom u Berlinu, “Quo Vadis, Aida?” (2021) trima nagradama Europske filmske akademije (za film i režiju te za glumicu, Jasnu Đuričić) i nominacijom za Oscara – jest onaj oduljeg namjenskog, propagandnog filma ostvarenog u slavu uspjeha i postignuća tvrtke koja ga je naručila i njezina vodstva. Najmljeni filmaši u takvim pothvatima uobičajeno nastupaju kao vršitelji dužnosti, ponajprije poslušni zanatlije koji visokoprofesionalno obavljaju dodijeljen im zadatak, postrance ostavljajući ono što se svrstava pod umjetnički, autorski odsječak njihova poziva, nastojeći zadovoljiti želje poslodavca-klijenta da ih prikaže u najboljem i najprivlačnijem mogućem svjetlu, da gledatelja zainteresira za proizvod o kojem je riječ i po mogućnosti ga uvjeri da od njega nema boljega.
“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – kod nas u ožujku prikazan na 21. ZagrebDoxu te nedavno u Dokukinu KIC – u tom smislu funkcionira izvrsno i vjerojatno malo koga neće zanijeti i prikloniti dometima svjetski uspješnog bosanskohercegovačkog koncerna Energoinvest i njegova oštroumna, idealnog, mada možda i idealiziranog, ideologa i direktora Emerika Bluma.
Međutim. Osnovan 1951., Energoinvest je cvjetao tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, u Jugoslaviji samoupravnog socijalizma, da bi ratom 1990-ih bio gotovo uništen, a nakon njega, barem kako je ovdje prikazano, jedva nekako životario, pri čemu se sudbina tvrtke u 21. st. jedva spominje. Rođen 1911., direktor i energomotor Energoinvesta Emerik Blum preminuo je 1984. Pa ako je “Blum – Gospodari svoje budućnosti” propagandni film, ima li ikakvoga smisla, budući da zdušno veliča mrtvu organizaciju i čovjeka preminulog prije četiri desetljeća?
Iako ni po pomnijem gledanju ne gubi sjaj propagandnog filma, “Blum – Gospodari svoje budućnosti” nije djelo naručeno od svojih subjekata i protagonista, niti je nostalgičan pogled na stara dobra vremena, Jugoslaviju ili samoupravljanje, već još jedan društveno angažirani iskaz svoje autorice, ali ostvaren u drugom ključu, najvećma stilom i tonom namjenskog filma, ovaj put rabljenoga s nakanama ambicioznijim i plemenitijim od slatkorječivog laštenja i prodaje određenog trgovačkog artikla, ma kakav on uistinu bio.
Hvaleći i diveći se, očito posve opravdano, Energoinvestu koji je pod Blumovim vodstvom poslovao i djelovao posvuda u svijetu, a prema svojim se zaposlenicima, na kojem god položaju bili, odnosio iznimno brižno, Jasmila Žbanić predano iznosi zanimljivu i mnogima danas nepoznatu pripovijest o začudno uspješnom privrednom gigantu, pritom snažno zastupajući uvjerenje u to da se znanjem, stručnošću, voljom i upornošću mogu postići vrhunski rezultati, pri čemu nije ni nužno, ni potrebno izrabljivati i obespravljivati djelatnike, a dobit usmjeravati u svega nekoliko čelničkih džepova.
Vodilja Emerika Bluma na mjestu trodesetljetnog direktora Energoinvesta nije bila stvaranje profita niti bogaćenje kao takvo, za šačicu u toj skretničarskoj vještini najsposobnijih, nego ostvarivanje napretka i kakvoće koji će koristiti svima, ne samo u toj tvrtci nego i društvu u cjelini. U tomu je bio iskren, ustrajan, i nepokolebljiv, a ovaj nas slikopis uvjerava u to da je ta htijenja uspješno proveo u djelo, da su se Sarajevo, kao sjedište poduzeća, i Bosna i Hercegovina, od prćije i neasfaltirane ruralne republike sa sedamdeset pet posto nepismenih u kojoj “sedamdeset pet posto opštinskih mjesta nije imalo električnu struju”, uvelike razvili upravo zahvaljujući Energoinvestu i Blumu.
Bogat i uzbudljiv arhivski materijal, crno-bijel i u boji, dobro istražen i nadahnuto (re)organiziran, izmjenjuje se s današnjim razgovorima s ondašnjim zaposlenicima Energoinvesta, uglavnom onih na rukovodećim položajima…
Film u razmjerno kratkom trajanju od sedamdesetak minuta pregledno, protočno, vibrantno niže samo ono pozitivno i hvalevrijedno iz radne povijesti Energoinvesta, mnogošta od toga ni ne dotičući, jer doima se da je sve uspjehe i postignuća malne nemoguće izlistati. Ne čini to suhoparno nabrajački, već pripovjedački izmjenjujući kratke tematske epizode što se bešavno prelijevaju jedna u drugu, češće gotovo anegdotalno nego ozbiljno zalazeći u pojedinosti, čak se ni ne držeći kronologije, zapravo malo kad i navevši pokoju godinu. Sve to žustrim i živim korakom, mahom uparenim s dinamičnim poletno pobudnim popularnim pjesmama onoga vremena – među kojima ponajviše pozornosti privlači i u uho glatko ulazi poskočasta “Energoinvest” Alije Hafizovića i Ranka Rihtmana u izvedbi Kemala Montena koja se (iz današnjeg gledišta?) može osjetiti i nehotično (samo)parodičnom – promišljeno i precizno, gusto, ali ne i pretrpano, bez dociranja, s tiho zaraznim poćutom ushitnog zanosa koji, dakako, nastoji prenijeti i na gledatelja i time ga pridobiti za svoju stvar.
Bogat i uzbudljiv arhivski materijal, crno-bijel i u boji, dobro istražen i nadahnuto (re)organiziran, izmjenjuje se s današnjim razgovorima s ondašnjim zaposlenicima Energoinvesta, uglavnom onih na rukovodećim položajima, sada osoba treće dobi, urednih i dotjeranih, snimanih u istom studijskom prostoru neutralne pozadine, lijepo, nenametljivo elegantno osvijetljenih, čime se sugerira dostojanstvenost njihova radno-životnoga puta koju im je omogućilo poduzeće u kojem su se osjećali sigurno, zbrinuto, uvaženo i cijenjeno. Završnica koja prikazuje kraj dotadašnjeg Energoinvesta razorenog u ratu i dodatno rasparčanog u neposrednom privatizacijskom poslijeraću, čiji naziv tranzicija tad nije zvučao tako kobno, odzvanja tragično kao da je riječ o živom biću, a filmaši kroz taj slučaj prenose i grozu destrukcije kao takve, sile zla koja brzo i lako zatire ono što se gradilo desetljećima.
Energoinvest jest djelovao i prosperirao u okviru samoupravnog socijalizma – mada je Blum angažirao i skupe američke konzultante – no “Blum – Gospodari svoje budućnosti” niti zaziva taj sustav niti jalovo žali za onime što je prošlo, nego uzorit primjer koristi kako bi zorno pokazao da se može ako se hoće. Zahvaljujući okolnostima i usprkos okolnostima. I zalaže se za, a općim ugođajem i potiče, buđenje vjere u mogućnosti za nesebičnim sudjelovanjem u boljitku za sve. To je izvedivo i u sadašnjici, dobu drukčije društveno-gospodarske paradigme, jer po mišljenju sugovornika iznesenom potkraj filma, Blum bi, ne odstupajući od svojih humanističkih načela, i danas znao pokrenuti i razviti jednako uspješnu, možda još bolju i uspješniju tvrtku.
Film propagandnoga tona i žanra ne prodaje ništa što se konkretno može kupiti, niti ikakvu ideologiju konkretnog postojećeg krila, stranke, opcije, već nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro. Potkrepljene dokaznim materijalom prikazanih postignuća, te riječi u ovom slučaju ne zvuče uobičajeno ispraznim frazama zamagljivanja zbiljskih (ne)namjera, već iskreno optimističkim pozivom ostvarenim u nadahnutom, samo naoko manje ambicioznom i promišljenom filmskom obličju.
