Narativnost kraćeg dokumentarnog diptiha “Prema zapadu, u Zapati” / “To the West, in Zapata” / “Al oeste, en Zapata” (2025) kubanskog autora Davida Bima (r. 1991.) određuje dinamika dva tipa odnosa; s jedne je to strane periodičko udaljavanje i zbližavanje bračnih partnera koji se zbog muževog rada na terenu prisilno razdvajaju, a s druge primordijalno surova, no zato ništa manje sublimna tenzija između lovca i lovine. Film od 75 minuta takav je da u potpunosti dokida pojam vremena, mogao bi trajati sedam i po minuta ili sedam i po sekundi, jer odgledat ćemo ga ionako bez treptaja. Moglo bi se također činiti i da se odmotava sedam i po sati jer u slow cinema maniri baš svaki moment organske bezdogađajnosti magnetičan je i vrijedan pune gledateljske pažnje. Osim toga, provjereno, ostvarenje je to koje ne samo da fantastično podnosi ponavljana gledanja, ono ih u svojoj slojevitosti i zahtijeva.
Tijekom prvog dijela ne možemo znati da će nakon portretiranja muškarca, ime mu je Landi, uslijediti i ono, gotovo zrcalno, njegove supruge Mercedes. Tada još ni nemamo kapaciteta razmišljati o strukturi, čak ni o sinopsisu koji nas je ovamo i doveo, potpuno smo u trenutku, usredotočeni na film jednog lika, ili prije na specifičnu situaciju koja se otvara in medias res, jer fabule jedva da ima, što nikako ne znači da nema i priče. Landijevo predstavljanje i oskudna karakterizacija postavljeni su situacijski, u isti mah i sirovo i suptilno, a širenje kadra i škrto kontekstualiziranje uslijedit će mnogo kasnije, kad već shvatimo da smo njegove životne okolnosti pogrešno protumačili.
Film se otvara naglo, kao da mu je greškom odrezan uvod, gdje s leđa vidimo čovjeka suhonjave, vretenaste građe, uskih ramena, ali mišićavog torza kako se s mrtvim krokodilom na ramenu probija kroz prašumsku vegetaciju. Tusta životinja djeluje nesrazmjerno masivna spram sitnog i vižljastog muškarca, koji se međutim kreće lako kao da prebačen preko leđa nosi smotan tepih. Nešto što je nama nadrealna scena, nekome je očito radna, možda i svakodnevna rutina.
Veličanstvenost šume gledatelja će zamrznuti u strahopoštovanju, pa ostaje nepomičan i posebno senzibiliziran na vibracije, na titranje preko svake mjere raskošnog biljnog, i nevidljivog, ali itekako čujnog životinjskog svijeta. Zvučna je vrpca bogata, začudna, pripovjedna razina per se, od kričanja ptica, klokota vode do teškog disanja iscrpljenog lovca, ili prije borca. Koliko tu mora biti kukaca, ptica, gmazova i ostalih sitnih i krupnijih stvorenja, otrovnih i opasnih, ta skrivena, ali izvjesna sveprisutnost raznovrsnih oblika života fascinira i plaši. No Landijeva dostojanstvena prepuštenost (ne)prilikama, pa i samodostatnost, jer djeluje kao posljednji čovjek na planeti i kao takav emanira nedodirljivost, čak mirakuloznu zaštićenost, bar uvjerenje da mu se ništa ne može dogoditi pod tim krošnjama, visokim, monumentalnim, skoro pa katedralnim. Landi je tu bez sumnje uljez, svojom kretnjama i radnjama remeti zadanost samorazumljivog sustava, no istovremeno se doima utisnut u prirodu kao njen neupitan element, kao da mu je dano da bude i stablo i ptica i gigantska paprat.
Hipnotični su kontrasti s pepeljastim prijelazima na monokromatskoj fotografiji, a ova, Bimova, nije meka i melankolična, prije je izravna i eksplicitno izlažuća. Imala sam osjećaj da je nijansi ovdje više nego što bi to bilo moguće da je film u koloru. K tome, u crno-bijeloj tehnici zaista se dramatično izoštrava tekstura ljudske i reptilske kože, baš kao i struktura lisnatih oblika, a upravo naglašena taktilnost koja proizlazi iz trenja tkiva, materijala i neravnina raznolikih površina, ono je što u krajnjoj liniji toliko opčarava.
U prvom dakle dijelu posvećenom Landiju, fokus je na njegovom stoicizmu; muškarac bez dobi, koji samuje u šumskom, nehajno podignutom logoru, predan je lovu i disciplinirano obavlja automatizirane zadatke, od pripreme ulova za transport, improviziranja svojih obroka do pojednostavljenih higijenskih ceremonijala. Pritom je u ozbiljnom prijestupu, jer u nacionalnom parku, u močvarnim predjelima Kube ubija maltene izumrlu vrstu. To ćemo osvijestiti tek poslije, a dodatno učvrstiti parafilmskim pročitavanjima, jer dok smo unutra, s njim, dok nam se vlaga lijepi po tijelu, njegova je perspektiva i naša, ne nudi nam se, a ni ne želimo ništa više.
Dojmljivo je kako se, sloj po sloj, nenametljivo i eliptično, razlaže jedna individualna pripovijest, kroz niz mikrosituacija koje su sve jednako važne, a istodobno u konvencionalnom smislu bez važnosti…
Dok Landi sluša glazbu i političke govorancije na malenom tranzistoru, mi opčinjeno zurimo u izbrazdano, čekinjavo, bezubo lice kako mirno žvače jednostavan ručak kraj trupla krokodila koje ondje leži bolno lijepo i s puno digniteta, poput kakve drevne mogile, poput opomene. No razumjet ćemo kasnije, Landi nema privilegiju baviti se etičkim dilemama, siromašan je i jedini imperativ koji priznaje jest prehraniti svoje bolesno dijete. Radijske vijesti od 10. srpnja 2021. u kojima se prebrojavaju oboljeli od COVID-a na Kubi i Landijeva Adidas trenirka utvrđuju setting filma; taj muškarac nije ipak otuđeni entitet koji egzistira izvan vremena i prostora, ukotvljen je i prečvrsto u ovo naše sada, u kubansku tranziciju, sa svime što to daje i uzima, pa tako u dubini pogibeljne močvare u fejk trenirci mačetom dere kožu s primjerka endemske vrste, da bi povlašteniji netko dobio dobru večeru ili originalnu torbu.
Landi je u šumi kao zaboravljen od svih, no vodi računa o higijeni i tjelesnoj i mentalnoj, kupa se u nekoj bari, podrezuje pažljivo bradu i meditira među lopočima. Svaki kadar vrijedilo bi izrezati i otisnuti kao estetski impresivnu inscenaciju interakcije žilavog, skoro pa drvenastog stvora i samožive flore koja pulsira u izmjenama meteoroloških krajnosti, od spokoja ljetnog dana do olujnog pljuska. Premda djeluje kao kakav brodolomac, kao jedini preostali čovjek, ležeći u svom skrovištu Landi gleda fotografije žene i sina, što mu momentalno rasvjetljava lice; evidentno nije sam, ima odgovornost prema još nekome pa od tog uvida njegove postupke tretiramo drugačije. Dojmljivo je kako se, sloj po sloj, nenametljivo i eliptično, razlaže jedna individualna pripovijest, kroz niz mikrosituacija koje su sve jednako važne, a istodobno u konvencionalnom smislu bez važnosti, u smjeni dana koji su nalik jedan drugome, ili to i jest isti dan, ustvari je svejedno.
A sad ključno pitanje, kako Landi lovi krokodile? Desetminutna statična kadar-sekvenca dokazuje da on to radi začuđujuće primitivnom metodom, polugol, bez puške i harpuna, naoružan tek užetom i štapom, ne u sigurnosti čamca (koji je sličniji kakvoj ljušturi no plovilu) nego do pasa u mulju, maksimalno koncentriran i posve izložen, gdje je sa životinjom jedan na jedan, na njenom terenu; nešto je veoma humano i fer u toj borbi, očitavamo u tom srazu i dubinsko poštovanje. Landi se bori za budućnost svog djeteta, krokodil za vlastiti život, pri čemu djeluje manje kao predator iz močvare, više kao benigni, sanjivi sisavac. Nema tu ničega epskog ni herojskog, tek tuga i brutalnost nepopravljive socijalne nepravde.
Transponiranje u drugu cjelinu filma, to jest povratak u civilizaciju reprezentirani su Landijevim ritualnim presvlačenjem iz radnog odijela u čistu majicu i traperice. Značenje civilne odjeće dvojako je, ponajprije kao potvrda da se u toj šumi nije odljudio, ali i kao obazrivost spram supruge od koje nastoji sakriti u kojoj ga mjeri lov ugrožava, ne samo životno nego i ljudski. U drugom dijelu pratimo Landijevu ženu u njenoj ušuškanoj, ali sirotinjskoj kolotečini; i nju promatramo s leđa, kako se kreće, isprva s vrećom na ramenu, a onda s autističnim osmogodišnjakom u naručju. I ona korača kroz šumu, doduše neusporedivo pitomiju, da bi zatim izbila na more, pa njen kadar odlikuje otvorenost horizonta za razliku od ljepljive klaustrofobije u kakvoj obitava Landi. Pritom Mercedes kao da ponavlja Landijeve pokrete, što simbolički podcrtava njihovu bliskost i kad su jedno od drugog daleko. U kratkom segmentu ovog poglavlja autor će konačno okupiti obitelj.
Iznureni, ispijeni i prošarani dubokim borama oboje, pogotovo Mercedes, odaju dojam ljudi suviše starih i premorenih da bi tako malom dječaku bili roditelji. Nastanjuju skromnu, urednu prizemnicu, krajolik oko nje, to je već Kuba kakvu poznajemo. Interne, prilično nemilosrdne pošalice (“Nećemo umrijeti od korone, nego od gladi”) i Landijevo vedro prisjećanje svojih lovačkih početaka kad mu je krokodil iščupao zube (umjesto da eventualno bude obratno), trenuci nježnosti gdje ona njega brije a on njoj masira natečene noge, igra na plaži sa sinom, pa riža i crni grah za ručak i – bljesak obiteljske idile začas je prošlost. Mercedes Landija naizgled veselo ispraća nazad u divljinu, oboje se drže kao da to nije ništa specijalno, tek običan odlazak na posao. Paradoks Landijeve očinske pozicije u tome je da dvoje svojih najdražih ljudi mora neprestano ostavljati kako bi im se mogao vraćati, s tim da je svaki povratak pod golemim znakom upitnika.
