Završni radovi 14. Škole dokumentarnog filma premijerno su prikazani u zagrebačkom Dokukinu KIC 23. travnja, tradicionalno uz slobodan ulaz i razgovor s autorima. Škola koja se u organizaciji Restarta održava od 2011. s temeljnom namjenom da zainteresirane nevježe kroz praktičan rad pouči svim osnovnim znanjima i vještinama izrade (kratkog dokumentarnog) filma, ove je godine trajala od listopada 2024. do travnja 2025., a pohodilo ju je desetero polaznika: Tibor Đurđev, Sara Gurdulić, Jelena Lovrec, Jelena Martinović, Karla Mesek, Bepo Novaković, Marijana Oštrić, Ana Sara Papo Brzica, Filip Pavić i Angela Stipić.
Većina novopečenih filmaša polazišno se ili tematski pozabavila sobom, ponudivši posve ili djelomično autoportretna djela, ona u kojima se i sami nalaze, središnje, sporedno, rubno ili jedva zamjetno, dok ih se tek dvoje okrenulo prikazu nečega izvan područja vlastite privatnosti. U tri filma autori i autorice razmatraju vlastiti odnos s ocem (majka niti drugi bliski rod ne figuriraju zamjetnije ni u jednom filmu), a šest se filmova naglašeno ili izričito, posredno ili neposredno, zagleda u prošlost, bilo onu otprije koju godinu, bilo onu otprije više desetljeća.
“Gletanje” (13 min) Angele Stipić crtica je o njezinom kratkom druženju s ocem, u Ravnim kotarima, kojega pokušava navesti na razgovor i razmišljanje o ulozi oca i onomu za što ona misli da joj je uskratio. No on, iako srdačan i otvoren, zaokupljen ponajprije svojim zidarskim poslom naprosto ne usvaja kćerine opaske koje, izgleda, nisu u polju njegova poimanja i svjetonazora. Kći uspješno studira, uskoro će ili je već diplomirala, što po njegovu mišljenju znači da je on dobro obavio svoju ulogu roditelja koji treba izvesti djecu na pravi put. Premda će pristojno i bez okolišanja odgovarati na njezina pitanja, neće on reći mnogo, niti će se zamarati onime o čemu nije mozgao ni prije ili je o tomu odavna donio zaključke, a mada na ekranu vidimo tek nekoliko razmjerno sličnih prizora njihova zajedništva, fragmentarno-kronološki oblikovana cjelina, s jedne strane vrlo jednostavna, zrači snažnom ugođajnošću te dojmom iznimno dobro skiciranog poćuta naklonosti i ljubavi, ali i nepremostivog (generacijsko-kulturološkog?) jaza između razmjerno različitih svjetova.
Film zasićene kolorističke teksture skladno i začudno sljubljuje raznolike, načelno, teorijski možda nekompatibilne pristupe i poetike, od treskave putne kamere spočetka, preko školski neispravnih kadrova koji oca, dok radi, snimaju ispod pasa ili bez glave, do klasično estetiziranih totala prirode ili uobičajenog dvoplana za stolom da se sve vidi, počesto upareno s nevještim, nerijetko donekle iritantnim sviranjem žičanog glazbala u zvučnoj pisti što, kao i čitav film, istodobno odražava i smirenost i nervozu koji se, na svoj način, očitavaju i u dvoje likova. Kći, mirna i usporena, kao da iznutra tiho vrije; otac, živ i energičan, kao da je dubinski smiren i pomiren. Njegov alat, libela, razulja, ravnjača, kćeri će filmašici poslužiti da, slikovno zanimljiva, figurira i kao mogući, nenametljivi simbol opisa trenutačna, iz sata u sat, ravnovjesja njihova odnosa.
U sličnom krajoliku, a na kraju filma doznat ćemo i doista blizu, također u Zadarskoj županiji, kod ušća rijeke Zrmanje, snimane su, u srodnom duhu ugođajnosti eksperimentalnoga izraza, no bez ikakve priče, “Interferencije” (7 min) Karle Mesek. Oku i kameri privlačni krški, suri i pitomiji, planinski, dolinski i ravnjački, stjenoviti i zeleni predjeli, neki grubo neživotni, neki u kojima spokojno pasu meke ovčice, snimani su fotografski statično, ponešto u magličastoj, obojenoj današnjici, ponešto u izblijedjeloj ili sepijastoj crno-bijeloj prošlosti, ponešto danas tako da izgleda arhivski.
Prirodu gdjegdje presijecaju nepripadni golemi cjevovodi, okreću se ili miruju propeleri donekle uklopljenijih vjetroelektrana, a jedan je odsječak posvećen ruiniranom tvorničkom kompleksu, također smještenom, nakalemljenom, u prirodi, bez naselja na vidiku. Usporeni ritam gdjekad će ubrzati, slika će povremeno zatitrati, usjeći će se i pokoji nečitak motiv, sve bez riječi, popraćeno tiho upornim šumovima i zvukovima prirode i mehanike. Bez ljudi. Nejasno, tajanstveno, hipnotički zagonetno, potmulo prijeteće. Nešto nije u redu, nevolja vreba, pomoći nema. Odjavno ispisan tekst uputit će nas u to da je tema ili nadahnuće filma višedesetljetno zagađenje okoliša uzrokovano nikad obavljenom sanacijom tehnološkog otpada nakon zatvaranja tvornice glinice 1981., a iako taj završni pečat pošteno odjekuje i određuje, “Interferencije” bi mistično dojmljivo funkcionirale i bez njega.
Također većinski izvedeno u eksperimentalnom komunikacijskom ključu, razmjerno zagonetno, bez govorene riječi, uz ustrajne zvukove elektronike i strojnog rada, s mjerom društvenog angažmana te okrenuto prošlosti je i “More tišine” (9 min) Sare Gurdulić. Mozaik uglavnom crno-bijelih fotografija i isječaka iz tuzemnih tiskovina vezanih uz prvo slijetanje čovjeka na Mjesec 1969., na lokaciju zvanu “More tišine” (Mare Tranquilitatis), pripovjedno će neočekivano, ali glatko, zakrenuti i u ovdašnju privredu te blagi feminizam. Neutralno bilježenje arhivskog materijala odmijenit će razmišljanje u prvom licu, također pisano, a gledano-čitano kroz ograničeni prsten okvira povećala. “More tišine” rad je snažne ugođajnosti, dobro odmjerenoga koraka i začudnoga tijeka.
Na strategiju zagonetnosti uvelike su položene i tankoćutne, istodobno distancirane i prisne “Žive slike” (15 min) Tibora Đurđeva (koji iza sebe već ima nekoliko filmova), u javnim prostorima Zagreba i Stockholma mirnim, statičnim kadrovima snimana posveta osobi koju nijednom nećemo vidjeti i čije će ime biti obznanjeno tek na kraju, a dotad, dobrim dijelom trajanja autor nas promišljeno vodi putom na kojem ne možemo dokučiti niti kamo film smjera, niti što mu je tema, niti o tomu u kojem je pripovjedač (bio) odnosu sa ženom o kojoj govori isključivo izvanprizorno, na hrvatskom i na nesigurnom švedskom.
Središnji lik “Revizije” (13 min) Filipa Pavića neprisutni je i nikad viđen ni imenovan otac autora koji, jedina osoba ispred kamere, po smrti oca, ekonomista i revizora, rasprema njegove stvari, ponajprije odjeću, i pritom se, u izvanprizornom monologu, prisjeća situacija iz njihova odnosa. Posrijedi jest izraz žalovanja, ne bez sentimenta, no neuobičajen, ugođen umjereno humoristički ironično, kako izborom motiva i naglasaka, kadriranjem i montažom koji, kao i nastup pokojnikova sina, podražavaju živost, a ne tronutost, tako i samim tekstom usredotočenim na razmjerno anegdotalne nesuglasne crtice između oca i sina. Uz završnicu koja stilizirano ilustrira okolnosti pogibije, nenametljivo se, u jednoj od mogućih interpretacija, pozivajući na djelo Charlieja Chaplina.
Humorno odzvanja i “Pazi, fotografija!” (12 min) Jelene Lovrec koja snima vlastitog oca na svojevrsnom izletu podsjećanja na dane služenja JNA u slovenskom Tolminu, gdje posjećuje još postojeća i više nepostojeća mjesta tog dijela svoje mladosti, fotografirajući ih, razgovarajući s mještanima, s kćeri filmašicom i naglas sa samim sobom, pun elana i dobrohotne, entuzijastičke energije živo pretočene u film. Prštava energija, ovaj put mladenačka, obilježava i “Projekt Skatepark” (10 min) Bepa Novakovića koji tematizira nastojanje vodičkih skateboardera iz Udruge mladih Bokon da u mjestu izgrade skate park, film gusto nabijen njihovim amaterskim, priručnim snimkama spretne, riskantne, vratolomne vožnje skateboardima i pokoje iz toga proizišle nevolje.
Vedrinom slobode amaterskog pristupa vibriraju i dva izravno autoportretna filma, “30” (6 min) Marijane Oštrić i “Kriza srednjih godina u 42.” (9 min) Jelene Martinović, u kojima se autorice više ili manje zabrinuto, a ipak poprilično ležerno, jednostavno i ne bez samoironije i zezanja, suočavaju s vlastitim izlaskom iz mladosti i(li) ulaženjem u godine zrelosti, dok “U procesu” (7 min) Ane Sare Papo Brzice bilježi pripremu i ulazak tamnoputog mladića, nastanjenog, čini se, u Hrvatskoj, u, bit će, drevni plemenski ritual njegove daleke domovine. Film ne razjašnjava o čemu je točno riječ, no uspjelo predočava i prenosi duh mističnog iskoraka u neobično, iz ovdašnjeg gledišta moguće i u onostrano.
Svi su autori ovogodišnje Škole dokumentarnog filma svoje filmove sami montirali, a većinom i snimili, slikom i zvukom. I svi su ih, što nije uvijek običaj, uistinu zgotovili, a moglo bi se reći da je posrijedi jedna od kvalitativno plodnijih klasa – radovi se nadaju zaokruženim, dovršenim ostvarenjima koja nose autorski pečat i zrače poticajnim igralačko-istraživačkim zanosom filmovanja. Dobar dio polaznika očito se nije osjetio sputanima skromnim produkcijskim uvjetima niti činjenicom da je u osnovi riječ o vježbovnom okušaju, već su namislili te jednostavnim sredstvima koja su im bila na raspolaganju pretežno i uspjeli dometnuti (znatno) dalje od probnog savladavanja tehnike i zanata, ostvariti slikopise što komuniciraju na više razina, neki čak i djela što se čine zrelim radovima iskusnih filmotvoraca.
Mentori 14. Škole bili su Igor Bezinović, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Đuro Gavran, Bojan Mrđenović, Dinka Radonić i Oliver Sertić, a vanjski predavači Gregor Božič, Luka Gamulin, Jasna Givens, Vanja Jambrović, Damir Markovina, Kumjana Novakova, Dina Pokrajac, Matija Santro, Dora Slakoper i Aleš Suk.
Većinu filmova slobodno se može gledati na platformi Vimeo.
