Za sve one koji se možda još uvijek pitaju kako je Donald Trump uspio osvojiti drugi mandat za Bijelu kuću, odgovor mogu pronaći u dokumentarnome filmu “Američka pastorala” / “An American Pastoral” / “Une pastorale américaine” (2024) francuske dokumentaristice Auberi Edler, prikazanom na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu. Film se zapravo ne bavi američkim predsjedničkim izborima niti visokom politikom u Washingtonu, već izborima za školski odbor u gradu Elizabethtownu u državi Pennsylvaniji. E-Town, kako ga od milja zovu njegovi mještani, izgleda kao tipični dobrostojeći američki gradić: ulice su pune izloga u kojima poduzetnici i obrtnici izlažu svoje proizvode, žuti autobusi voze djecu u školu, a u kućama u nizu s pokošenim travnjacima obitelji žive svoj američki san.
Upravo na ulicama suburbije kandidati za školski odbor obilaze birače, ne toliko predstavljajući svoje programe, već upozoravajući na opasnosti programa protukandidata, kako to već biva u suvremenoj politici. Odmah postaje jasno da se odvija borba između tri skupine: demokrata i dvije frakcije republikanaca, one umjerene i one ekstremne, a izbori za školski odbor postaju sinegdoha američke politike u širem smislu. Ono što također saznajemo u uvodnim kadrovima je da se glavna borba vodi oko popisa lektire i mogućih zabrana knjiga s nepoćudnim sadržajem.
S ulica suburbije, Edler svoju kameru premješta u stožere kandidata pa zatim u javne institucije te na različite tipove javnih okupljanja. Sastanci pristaša demokrata uglavnom su manje brojni, tihi, samozatajni i sastavljeni od žena koje su u nevjerici što se ponovno bore za ista prava za koja su se borile u mladosti, te zabranu knjiga vide kao uvod u zaoštravanje retorike koja će neminovno dovesti do uskraćivanja prava različitih skupina, posebno LGBTQ+ manjine. Mada prvi dio filma pokušava ravnomjerno prikazati tijek izborne kampanje svih sudionika, kako on odmiče, tako se veća minutaža dodjeljuje ekstremnim republikancima, čija javna okupljanja uključuju evangeličke mise, tečajeve pucanja iz pištolja za žene pod nazivom “Girl and Gun”, kršćanske grupe podrške muškarcima koji vode duhovni rat protiv ljevice i demonstracije za zabranu pobačaja.
Ono što postepeno izlazi na vidjelo je poveznica koju sudionici osjećaju s prvim puritanskim doseljenicima na istočnu obalu današnje Amerike, koji su vjerovali da su sklopili ugovor s Bogom te da su obvezni osnovati zajednicu na novome kontinentu, koja će biti primjer prave kršćanske zajednice i ispravnog načina organizacije društva. Inspirirani drevnom ideologijom koja je utkana u američki identitet, današnji puritanci svijet dijele na one koji su za Krista i one koji su protiv. Na to upućuje i naslov filma s višestrukim značenjem riječi pastorala kao idiličnog mjesta te kao onog kojim upravlja pastva. No, prisutnost neodređenog člana i na engleskom (an) i u francuskom izvorniku (une) jasno signalizira da se radi o jednoj pastorali, odnosno onoj koja odgovara samo jednoj skupini ljudi i koja je moguća upravo isključivanjem onih koji se u takav oblik idealizirane zajednice ne uklapaju. Ne čudi stoga da cijelim trajanjem filma ne možemo vidjeti niti jednu drugu etničku skupinu osim bjelačkog stanovništva.
Redateljica Auberi Edler je mudro odabrala opservacijski postupak temeljito dokumentirajući različite skupine Elizabethtowna i funkcioniranje ustanova, naslanjajući se na rad američkog dokumentarista Fredericka Wisemana, poznatog po rasvjetljavanju funkcioniranja zajednica kroz prikaz njezinih institucija.
Redateljica Auberi Edler je mudro odabrala opservacijski postupak temeljito dokumentirajući različite skupine Elizabethtowna i funkcioniranje ustanova, naslanjajući se na rad američkog dokumentarista Fredericka Wisemana, poznatog po rasvjetljavanju funkcioniranja zajednica kroz prikaz njezinih institucija. Edler također izbjegava bilo kakvu intervenciju narativnog tipa: nema intervjua, nema glasa pripovjedača u offu, nema stručnjaka koji komentiraju društvene fenomene, nema čak ni imena kandidata na izborima na ekranu kako bismo lakše povezali tko je tko. Ostavlja se prostor gledateljima da aktivno sudjeluju i interpretiraju ponašanja sudionika te samostalno povežu priču o malome gradu s centrom moći u Washingtonu. Film se isključivo zadržava na interakcijama između sugrađana, izbjegavajući prikazati zbivanja na društvenim mrežama ili dublje zadirati u privatne situacije pojedinaca.
Čak i kada su prikazani intimniji razgovori, oni ponovno nisu ispovjednoga tipa pred kamerom, već ih ona lovi na druženjima, bilo onim javnim ili privatnim u dvorištu kuća. Iako se izostankom bilo kakve naracije “Američka pastorala” direktno ne svrstava ni na jednu stranu, posvećivanjem veće pažnje ekstremnim republikancima i montiranjem isječaka s različitih okupljanja i interakcija, jasno se naglašava prisutnost ekstremizma kao niti koja sve te događaje povezuje i koje bi gledatelj trebao kritički preispitati. Osim toga, ostavljajući da djela sudionika govore za sebe, izbjegava se često prisutna histerija u ukazivanju na štetnost ekstremnih stavova, a onda i mogućnost da se napadnuta strana proglasi žrtvom liberalne agende koja zastupa slobodu mišljenja i izražavanja, ali je ne poštuje u potpunosti.
Početno uspostavljena napetost oko rezultata izbora postepeno se gubi i gledatelju postaje jasno, od jednog okupljanja do drugog, da su demokratima šanse jako slabe. No svrha filma nije stvaranje uzbuđenja oko izborne utrke ili navijanje za jednu stranu, već prikaz funkcioniranja ideologije odozdo, ne od milijardera koji sjedi u Bijeloj kući, već od običnih ljudi, od vrata do vrata, od tečaja do komemoracije, od predstavljanja knjige do misnog slavlja. Koliko film neposredno upozorava na rast ekstremizma, toliko kritizira nemogućnost druge strane da se jednako efikasno aktivira, pa se demokratska okupljanja svode na nekolicinu hrabrih pojedinaca, mahom žena, koji su voljni boriti se za svoj grad. U tom smislu, upada u oči izjava jednog građana koji priznaje da je prije uvijek glasao za demokrate zato što su podržavali male poduzetnike i radničku klasu, no tome više nije tako pa se okrenuo republikancima.
Vratimo li se na početak filma i temu zabrana knjiga s popisa lektire, skupina koja je najmanje prisutna u filmu su oni kojih se to najviše tiče – srednjoškolci. Vidimo ih samo u par kadrova na nastavi u učionicama, ali uglavnom su prikazani kao anonimna gomila koja šeće školskim hodnicima i igralištima. Ne doznajemo što oni misle o društvu o kojem odlučuju njihovi roditelji, no reprezentiranje mladih sugerira pasivno sudjelovanje i nedostatak kritičkog promišljanja. Ako na njima svijet ostaje, američko društvo (a možda i neka druga) nema previše razloga za optimizam.
