Žuta i narančasta, tople boje, nenametljivo, ali naglašeno dominiraju najvećim dijelom “Flophouse America” (2025), filmskog prvijenca norveške fotografkinje Monice Strømdahl (gošće ovogodišnjeg Subversive Film Festivala), koja je u njemu kameru usmjerila na obitelj nimalo lakog i ugodnog života, već petnaestak godina nastanjenu u sobičku neuglednog, iako ne zapuštenog hotela u neimenovanom američkom (vele)gradu, po nekim naznakama Portlandu u saveznoj državi Oregon. Iz tog tijesnog, skučenog prostora u kojemu žive par na pragu sredovječnosti, supružnici Jason i Tonya, te njihov sin Mikal, mlađi tinejdžer, kamerom se gotovo i neće izlaziti, a umalo je nevjerojatno da se ondje uspjela smjestiti i snimateljica koja neprimjetno bilježi njihovu svakodnevicu i to tako da se čini kako ih nimalo ne ometa u onome što bi radili i kako bi se ponašali da je nema.
Zbivanja i događaji na ekranu doimaju se, štoviše, toliko naravno da će gledatelj dobrim dijelom trajanja i zaboraviti na činjenicu da je to što upravo gleda netko morao snimiti, odnosno da je u toj izbici neprestano nazočna barem još jedna osoba, ako ne i više članova ekipe. Informirajući se o tomu čitanjem ili gledanjem razgovora s Monicom Strømdahl, saznat ćemo da je ona bila jedina filmašica na licu mjesta, snimateljica i slike i zvuka, te da je sve snimljeno tek uz postojeće svjetlo, bez unošenja dodatnih rasvjetnih tijela, čime su, dakako, izbjegnute brojne praktično-organizacijske komplikacije, a snimana se obitelj u svojem području privatnosti nosila samo s jednim uljezom.
Na tako malo kvadrata i ta je nazočnost morala biti itekako osjetna, no protagonisti i filmašica očito su ostvarili čudesno uspješnu simbiozu, što bi moglo podsjetiti na po mnogočemu srodan, iako različit film nastao u približno isto vrijeme na drugoj strani zemaljske kugle, u Kijevu u Ukrajini, “Tatinu uspavanku” / “Dad’s Lullaby” / “Tatova koliskova” (DramaFree / Filmways / Petnaesta umjetnost; 2024.) Lesije Diak, prikazanu na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
Unatoč uglavnom napetom, neizvjesnom i teškom ozračju bivovanja u tako ograničenom prostoru, čiji velik dio zauzima hotelski bračni krevet na kojem protagonisti provode većinu vremena – a i Jason i Tonya su alkoholičari – te trzavica, prepirki, sukoba i kinjenja ne manjka, Strømdahl, rekosmo, sliku natapa bojama nade, optimizma, poticaja, onima koje uobičajeno ne vezujemo uz prikaz takvih tema i prizora.
Zbivanja i događaji na ekranu doimaju se, štoviše, toliko naravno da će gledatelj dobrim dijelom trajanja i zaboraviti na činjenicu da je to što upravo gleda netko morao snimiti, odnosno da je u toj izbici neprestano nazočna barem još jedna osoba, ako ne i više članova ekipe.
Time se, kao i cjelokupnom slikovnom estetikom zasićenih boja i skladnih, statičnih kompozicija kadra, donekle umanjuje dojam oporosti, a unosi se i određeni osjećaj reda te se djelomično ublažava kaotičnost, nevoljnost i neveselost života sobom, svijetom i svojim mjestom u njemu s razlogom nezadovoljnih protagonista. Različito od uobičajenog, odnosno najčešćeg pristupa prikazu svagdana ljudi na rubu životarenja, u kojem se nesreća filmskim postupcima naglašava, Strømdahl je, barem likovno, zaglađuje. Ali je ne potiskuje, nego stvara određen poćut brižnosti i uzdanja. Premda će biti prikazano nekoliko potresnije neugodnih situacija i verbalnih okršaja, slutimo da se među ta četiri zida odigrava i znatno gore od toga, no da to ipak nije uvršteno u film. Ali i bez takvog uvida, stanje je jasno oslikano.
U središtu pozornosti je Mikal kojega kamera najviše prati, a najsnažnijim se tematskim motivom nadaje onaj o odrastanju u takvim okolnostima, o izgledima za oblikovanje funkcionalne osobnosti, čovjeka koji će se u budućnosti snaći uspješnije od svojih roditeljskih uzora s kojima provodi najviše vremena i od kojih, htio ne htio, najviše uči.
Kako čujemo na početku filma, službena stopa siromaštva u SAD-u je 11,5 posto, što znači da 34 milijuna ljudi živi u siromaštvu, a mnogi od njih, ne mogavši si priuštiti bolje, žive u jeftinim hotelima, koje se neformalno naziva flophouse. Otprilike svako deseto dijete, njih oko 7,5 milijuna, živi s barem jednim roditeljem alkoholičarem. Ugodnim, smirenim spikerskim glasom, te će statističke podatke u offu izgovoriti sam Mikal, kojeg ćemo na kraju tog izlaganja nakratko vidjeti za mikrofonom, u studiju, znatno starijeg nego što je u ostatku filma, snimljenog nekoliko godina prije.
Takav uvodnik sugerirat će nam da je sa stasalim dječakom više-manje sve u redu, a osjećaj tijeska bezizlaznosti koji vlada većinom “Flophouse America” rastvorit će se u drugom, razmjerno kratkom dijelu, svojevrsnom oduljem epilogu u kojem će se radnja preseliti na poprišta koja nisu nužno omeđena zidovima, u kojima se dolazi u dodir s prirodom i gdje se može uprijeti pogled u daleki obzor. Možda je za žuđenu prekretnicu bila nužna tragedija, no čini se da se Mikalu ipak otvorila prilika da napokon udahne svjež zrak i krene dalje mnogo slobodnije, makar sad pretežno okružen zelenilima i modrinama, tzv. hladnim bojama, ali koje, uz ostalo, simboliziraju oporavak i novi početak te unutarnji mir.
